Ti Si Za Kurac

6. listopada 1993., svijet košarke potresao je događaj epskih razmjera. Michael Jordan, ikona sporta, osvajač tri uzastopna naslova NBA prvaka, iznenada je najavio svoje umirovljenje od profesionalne košarke.

Inicijalno je kao glavni razlog naveo gubitak interesa za košarku. Međutim, mnogo godina kasnije izjavio je kako je nedavna smrt njegovog oca uvelike utjecala na njegovu odluku. ⁽¹⁾ New York Times:A Humbled Jordan Learns New Truths Iz današnje perspektive, drugo objašnjenje ima puno više smisla. Jednom prilikom Jordan je izjavio kako je njegov otac oduvijek želio da njegov sin zaigra u MLB-u (eng. Major League Baseball) ⁽²⁾Sports Illustrated: Jordan Legacy. Samo nekoliko mjeseci nakon objavljivanja košarkaške mirovine, 7. veljače 1994. Jordan je potpisao ugovor s bejzbol timom iz niže lige (eng. Minor Baseball Team), Chicago White Sox-ima.

Naravno, i košarkaški i bejzbol fanovi iz cijeloga svijeta jedvasu dočekali da počne Jordanova prva utakmica. Svakoga je zanimao njegov bejzbolaški potencijal. Postavljalo se pitanje hoće li netko tko nije držao palicu 15 godina biti sposoban nositi se s igračima niže lige (Jordan je natjecateljski igrao bejzbol u srednjoj školi).

Nadalje, njegovi najzagriženiji fanovi očekivali su sličnu dominaciju koju je pokazivao i na košarkaškom terenu. Na kraju krajeva, već tada su ga mnogi smatrali jednim od najvećih košarkaša u povijesti. Njegov pobjednički mentalitet bio je nadaleko poznat (Tko još ne zna priču prema kojoj je Jordan izgubio partiju stolnog tenisa od suigrača, nabavio vlastiti stol i  bjesomučno trenirao šest mjeseci kako bi se osvetio za taj poraz?). ⁽³⁾The Sportser: Top 15 Insane Michael Jordan Stories You Should Know

Očekivanja su stoga bila nebeski visoka. Ipak, sve je njegove navijače dočekao hladan tuš. S prosjekom udaraca od samo 0.202 tijekom sezone, Jordan nije došao niti blizu dominaciji koju je pokazivao na košarkaškim terenima. Zbog statusa ikone i aure nepogrešivosti mnogi fanovi su se ustručavali kritizirati njegove nastupe. U najgorem slučaju  prozvali su ih prosječnima. Međutim, mislim da su ljudi koji nisu odbili kritizirati Jordana bili puno bliži istini. Jer pošteno je reći da u bejzbolu Jordan nije bio naročito dobar.

Da je u bejzbolu Jordan bio za kurac.

Ok, rečenica koju sam upravo napisao vjerojatno me čini totalnim seronjom. Na kraju krajeva, Jordan se uspio natjecati u Minor League Baseball-u, što velik broj ljudi koji bejzbol igra od malena ne uspije. Vjerojatno je bio bolji u bejzbolu od 95 posto cjelokupne ljudske populacije. Čak i ako mu je prosjek udaraca bio ispodprosječan, kako se netko usuđuje ustvrditi da je bio za kurac?

U ovom se trenutku možda nije zgorega podsjetiti slučaja Dave Mustaine-a i njegovog osjećaja neuspješnosti čak i nakon prodaje velikog broja albuma i održavanja koncerata pred milijunima ljudi. Iako bi većina nas rekla da je bio esktremno uspješan bez previše razmišljanja, on sam i dalje smatra da je za kurac.

Nije teško pretpostaviti da je Jordan razmišljao o bejzbolu na vrlo sličan način. Nije nimalo iznenađujuće da se njegovo legendarno „Vraćam se“ dogodilo samo godinu dana kasnije. Prilično sam siguran da Jordan nije mogao izdržati poraze i izostanak nastupa u playoffu. Na kraju krajeva, mnogo kasnije u životu izjavio je kako mu je žao što je nastupao za Washington Wizardse na zalazu svoje karijere. ⁽⁴⁾NBC Sports: Michael Jordan Regrets Playing For Wizards

Stoga, iako je bio natprosječno dobar u bejzbolu, nije bio najbolji kao u košarci. Njegovi visoki standardi i kompetitivna strana nisu mu dopuštali da bude običan promatrač. Sport je za njegabio pitanje života i smrti – ako nije bio u mogućnosti pobijediti, nije imao namjeru niti nastupati.

S tim na umu, dopustite mi da ponovno formuliram „kontroverznu“ rečenicu napisanu ranije.

U bejzbolu je Michael Jordan bio relativno  za kurac.

BITI RELATIVNO ZA KURAC

Kao djeca imamo prilično egoističan pogled na svijet. Smatramo da smo centar svijeta i da imamo slične moći kao antički kralj Mida. Da sve što radimo, dotaknemo ili kažemo pretvara stvari u zlato.

Kao djeca, nismo dovoljno samosvjesni da priznamo samima sebi kako možda sve vezano uz nas i nije med i mlijeko. Da smo možda za kurac u nekim stvarima. Mislim da je to vezano uz činjenicu da ponekad nije tako lagano pronaći neku stvari u kojoj smo relativno gledano za kurac. Mi ljudi se izrazito volimo uspoređivati s drugima. S obzirom na ograničeni broj ljudi kojima smo okruženi u ranijim fazama života samo pomaže razvoju iluzije prema kojoj smo dobri u svemu čega se primimo.

Kad se uspoređujemo s kolegama iz razreda, prijateljima, susjedima ili suigračima iz nogometne ekipe, uvijek ćemo pronaći područje u kojem nismo relativno za kurac. Većina nas se počne intenzivno baviti tom područjem zanemarujući puno drugih stvari koje bismo mogli isprobati. Zašto iskušavati nove stvari ako riskiramo da budemo loši u njima? Cijeli proces dovodi do toga da vežemo velik dio vlastitog identiteta uz te aktivnosti i počnemo mjeriti vlastitu vrijednost na osnovu rezultata koje u tim aktivnostima postižemo.

Također, naši roditelji i bake i djedovi dodatno potiču taj osjećaj smatrajući nas svojim sunašcem i govoreći kako smo jedinstveni i najpametniji i najljepši. Iako su pozitivne emocije nužne za razvoj djeteta, istraživanja pokazuju da previše tetošenja može biti kontraproduktivno. ⁽⁵⁾Psychologies.co: Stop Telling Your Kids They Are Clever And Talented

Problem je u tome što prije ili kasnije shvatimo da smo za relativno za kurac u onome čime se bavimo. S godinama širimo svoj socijalni krug i razvijamo samosvijest. Ta dva faktora u kombinaciji brzo dovode do prosvijetljenja. Uvijek će negdje postojati netko tko je brži, bolji, pametniji, ljepši ili generalno uspješniji od nas, bez obzira na to čime se bavimo.

To saznanje obično vodi do velikog razočaranja. Naš identitet vrti se oko ideje da smo dobri u nečemu. Saznanje da nismo u potpunosti umanjuje vrijednost nas kao osobe jer se urušava taj dio našega identiteta i onda… BOOM… zdravo pubertetu i indiferentnosti i egzistencijalnoj krizi tinejdžerskih godina. Ili egzistencijalnoj krizi dvadesetih godina. Ili bilo kakvoj egzistencijalnoj krizi, kad smo već kod toga.

VELIKE PUSTOLOVINE MALENOG VJEKE

E sad, jedan od glavnih razloga mojeg blebetanja o  gore navedenim „ogromnim traumama iz djetinjstva“  je taj što sam osobno više-manje prošao kroz sličan proces. Kad sam bio klinac, uvijek sam bio štreber svoje vrste. Nisam jednostavno sklapao prijateljstva, nisam bio bog zna kako fizički privlačan te sam proveo gomilu vremena baveći se stvarima koje nisu bile kul, poput čitanja knjiga ili igranja kompjutorskih igara.

Stvari sam kompenzirao time da budem dobar u školi. To je bila jedina preostala uloga u kojoj sam se osjećao ugodno te sam ju prihvatio bez puno dvojbi. Osim toga, s obzirom da su moji starci bili zagoravatelji „jedan instrument, jedan strani jezik, jedan sport“ filozofije, svirao sam klavir redovno i trenirao stolni tenis pet puta tjedno.

Naravno, s takvim gustim rasporedom bilo mi vrlo lagano skrenuti pažnju s činejnice da su moje društvene vještine bile poprilično za kurac. Pogotovo nakon što sam počeo imati određene uspjehe i u stolnom tenisu i na klaviru. Zajedno s mojim dobrim ocjenama, ti  su uspjesi kombinirano razvili snažan osjećaj privilegiranosti u meni. Počeo sam smatrati da sam „predodređen“ da budem dobar u tim stvarima i vezao sam velike dijelove svojeg identiteta uz svoje hobije.

U školi sam bio „najpametniji u razredu“. U stolnoteniskoj dovrani sam bio „velika zvijezda koja je četvrta u Hrvatskoj“. U glazbenoj školi sam bio „gospodin prolazim audicije za natjecanja“.  I život je bio lijep.

Neko vrijeme.

Nakon nekoliko godina tapkanja u mraku, saznanje da sam relativno za kurac odjednom me pogodilo. Dijelovi mojeg identiteta urušili su se jedan po jedan efikasnije od Voldemortovih Horkruksa. Ok, u školi sam imao dobre ocjene, ali sam krenuo nastupati i na županijskim natjecanjima. Iako nisam imao naročitog uspjeha, imao sam uvijek naročite isprike i racionalizacije spremne.

U stolnom tenisu nastupio sam na nekoliko međunarodnih turnira i uvidio da sam nitko i ništa na globalnoj skali. To je samo po sebi bilo bolno saznanje, ali sam ubrzo ušao i u jednogodišnju krizu koja me bacila skroz na trideseto mjesto na hrvatskoj rang listi. Najednom je bilo 29 igrača naspram kojih sam bio za kurac. Moje rješenje? Prebacivanje krivnje sa sebe na sve oko mene i potpuno odustajanje od stolnog tenisa.

Na muzičkim natjecanjima sudjelovali su brojni talenti od kojih su mnogi kasnije studirali na muzičkoj akademiji i postali profesionalni glazbenici. S obzirom na to da sam mjerio svoje umijeće sviranja klavira s njima, bio sam poprilično obeshrabren onoga trenutka kad sam saznao da sam za kurac u usporedbi s njima.

Još nešto, jesam li spomenuo da sam u potpunosti odustao od klavira neposredno prije završetka glazbene škole kako bih imao više vremena za igranje World of Warcrafta? Izbjegavanje problema – you are doing it right.

Tokom godina primijetio sam da nisam jedini koji se naglo prestao baviti nečime samo zato jer je bio relativno za kurac. Jeste li se ikada pitali zašto je tranzicija između juniora i seniora toliko zahtjevna u sportu? Postoje tisuće talenata koji mnogo obećavaju i koji na pragu sedamnaeste ili osamnaeste godine naglo nestanu bez ostvarivanja svojeg punog potencijala.

Slažem se da puno faktora utječe na taj prijelaz, ali mislim da je određenim dijelom za odustajanje odgovoran mentalni sklop sličan onome kojeg je imao mladi Vjeko. Ti talenti su naučili biti dobri u onome čime se bave. U ograničenom krugu natjecatelja kao što je njihov klub, njihova regija ili njihova država redovito ostvaruju dobre rezultate i postali pretplaćeni na uspjeh.

Obično u kasnijim juniorskim godinama neki od njih dobiju priliku odmjeriti svoje snage na međunarodnoj razini. Ovaj nagli prijelaz je često veliki šok. Na kraju krajeva, čovjek se nađe u situaciji u kojoj se natječe protiv ljudi iz drugih zemalja koji su također jako dobri u dotičnom sportu. Vrlo često je ostvareni rezultat ispod očekivanja ili ispod rezultata kojeg je čovjek navikao ostvarivati na natjecanjima unutar granica vlastite države. Saznanje da čovjek ipak nije toliko dobar kao što je mislio, da je možda relativno gledano za kurac, vrlo brzo slijedi.

Naravno, ovaj problem nije isključivo vezan uz mladenačke godine. Osobno sam doživio “ti si za kurac” osjećaj nekoliko puta u životu. Primjerice, smatrao sam se solidnim matematičarom prije početka studentskih dana. Nakon što sam dva mjeseca na brucoškoj godini proveo okružen ljudima koji su matematiku imali u malom prstu, shvatio sam da sam u odnosu na njih – da pogodili ste – za kurac.

Nakon završetka fakulteta, očekivao sam da sam napokon nekog vraga i naučio o energetici. Nakon što sam na poslu proveo dva mjeseca okružen kolegama s više godina staža, shvatio sam… pa, već možete pretpostaviti.

Okej, vjerujem da se mnogi od vas polako pitaju koja je poanta članka? Zasada sam uspio jedino detektirati problem, ali nisam ponudio nikakvo rješenje. Znači li cijela ta priča da smo osuđeni da budemo nesretni? Da bismo trebali pronaći samo to jedno područje u kojem smo dobri i sve ostalo odbaciti? Da bismo se trebali prestati baviti svime čime se bavimo ako u tome nismo iznimni?

Naravno da ne. Kao što ćete vidjeti kasnije, to što smo za kurac u nečemu nije nužno korelirano s našom srećom. Ipak, pogledajmo prvo možemo li nešto učiniti da malo manje budemo za kurac u nečemu. Prva ideja koja pada na pamet je suočavanje s riječi relativno. Nažalost, to je lakše reći nego učiniti. Kao što je već spomenuto, ljudska bića se neizbježno uspoređuju s drugim ljudskim bićima. Skoro je nemoguće totalno to isključiti. Ukoliko nismo uistinu najbolji u nečemu, vrlo ćemo vjerojatno biti svjesni te činjenice i uspoređivati se s onim koji je. Ukoliko imamo stav da moramo biti najbolji, odnosno, da ne smijemo biti za kurac, to može dovesti do gadnog razočaranja.

Stoga je praktičnije fokusirati se na riječ “za kurac” i pretvoriti ju u “malo manje za kurac”. Ali kako to napraviti? Pogledajmo što Malcolm Gladwell sugerira.

10 000 SATI?

U svojoj knjizi Izvan Prosjeka: Priča o uspjehu (eng. Outliers: The Story of Success) ⁽⁶⁾Malcolm Gladwell: Outliers: The Story of Success, poznati psiholog i pisac Malcolm Gladwell na više mjesta ponavlja kako je potrebno 10 000 sati da bismo postali ekspert u određenom području:

“Ideja da izvrsnost u obavljanju kompleksnog zadataka zahtijeva kritično minimalno vrijeme vježbe konstantno se pojavljuje u studijama o izvrsnosti. U stvari, istraživači su se usuglasili oko magičnog broja za postizanje izvrsnosti: deset tisuća sati.”

Naravno, ovo rješenje smo svi već sigurno gomilu puta čuli. To je dobra stara “naporan rad daje rezultate” filozofija poduprta sa sofisticiranom znanstvenom podlogom i konkretnim brojem. Ljepota klišejiziranih savjeta je da vrlo često djeluju. Već sam spomenuo kako sam zaostajao u matematičkim znanjima u odnosu na kolege na fakultetu. To se dogodilo djelomično zato jer je moja srednjoškolska privilegiranost utjecala na moju volju da dam sve od sebe (drugim riječima, nisam se priklonio filozofiji cjeloživotnog učenja).

Međutim,  činjenica je bila da je velik broj studenata išao u srednje škole koje su jednostavno imale više nastavnih sati matematike u odnosu na moju srednju. To je značilo da kako bih smanjio razliku, moram provesti više vremena u knjižnici od njih rješavajući jednadžbu za jednadžbom i štrebajući teorem za teoremom. Bio je to vrlo bolan i dugotrajan proces, ali na kraju se sve isplatilo jer je konačan rezultat na finalnom ispitu bio i više nego pristojan. Ne puno bolji, ali ne i ništa gori od rezultata prosječnog studenta. Bitno je bilo da sam uspio biti malo manje za kurac u odnosu na početak semestra.

 Jedan od glavnih razloga zbog kojih ovoga puta nisam odustao je taj što u biti nisam imao drugi izbor. Jedna je stvar bila odustati od hobija kao što je stolni tenis ili klavir ranije. Ali ovoga bila je riječi o mojem obrazovanju i posljedično, cijeloj budućoj karijeri. Iako me to što sam relativno za kurac poprilično mučilo, bio sam svjestan da nema laganog izlaza.

Nije bilo drugog identiteta koji bih mogao preuzeti, nije bilo drugog hobija koji bih mogao preuzeti. Blizzard je upravo izdao Mists of Pandarija i zapečatio sudbinu World of Warcrafta jednom za svagda. Gledajući unatrag, žao mi je što nisam imao ovaj stav ranije u životu kada sam prvi put shvatio da sam relativno za kurac. Moja pijanistička i stolnoteniska karijera nisu bile pitanje života i smrti. Objektivno, nije bilo razloga da se ne nastavim njima baviti i napredovati na oba fronta. U tom trenutku to me ne bi koštalo ničega osim vremena (kojeg sam bogami imao napretek).

U ovom trenutku vjerojatno će me netko pitati nešto u stilu: „Sve je to lijepo, Vjeko, ali postoje slučajevi kada se mukotrpan rad ne isplati. Ponekada uložim enormne količine posla. a i dalje sam za kurac. Što da radim?“

Drago mi je da ste pitali.

Prije svega, volio bih napomenuti da, iako je osnovna ideja iza Gladwellove filozofije dobra, garantiranje uspjeha isključivo na bazi kvantitete, a ne i kvalitete rada vjerojatno je malo promašena. Eminentni psiholog Anders Erikson mišljenja je da 10 000 sati vjerojatno nije dosta samo po sebi. Na primjer, većina nas vozi auto više od 10 000 sati u životu, ali samo rijetki postanu vozači utrka ili profesionalni vozači. ⁽⁷⁾National post: Malcolm Gladwell Got It Wrong

Još bitnije, odgovor na gornja pitanja uvelike ovisi na osobnoj definiciji dijela „i dalje sam za kurac“.  Sve se bazira na očekivanjima koja pojedinac ima. Ako ste 63-godišnjak koji je upravo počeo igrati tenis, moguće je da provedete 10 000 sati trenirajući s vrhunskim trenerima u idućem desetljeću, ali nije realno očekivati da ćete podići trofej posvećen pobjedniku Wimbledona.

Barem dok je Roger Federer… živ?

S obzirom da svi mi moramo umrijeti jednoga dana, naše vrijeme na planeti je limitirano. A s obzirom na to da nam 21. stoljeće nudi beskrajne mogućnosti, gotovo je nemoguće provesti 10 000 sati (ili više) kvalitetnog rada istovremeno na više područja.

Mnogi autori  već su pokazali da je danas život igra kompromisa. Neizbježno je da ćemo biti za kurac u nekim područjima.

To je razlog zbog kojeg mnogi briljantni znanstvenici imaju užasne komunikacijske vještine.

To je razlog zašto mnogi glumci imaju užasne i klimave veze.

To je razlog zbog kojeg mnogi nogometaši rijetko pročitaju poštenu knjigu.

Ono što čovjek može učiniti je odabrati područja u kojima će biti za kurac i ona u kojima će  biti malo manje za kurac. Suprotno uvriježenom mišljenju, to što smo za kurac u nečemu može biti vrlo dobra stvar. U fantastičnoj knjizi Lajanje na krivo drvo (eng. Barking at The Wrong Tree)  ⁽⁸⁾Eric Barker: Barking at The Wrong Tree , autor Eric Barker razbija različite mitove vezane uz uspjeh. U petom poglavlju pod naslovom: Vjeruj u sebe… Ponekad, Barker naveliko piše o problemu pretjeranog samopouzdanja:

„ Pristupanje problemima s kritičnim okom može biti obeshrabrujuće jer pronalazimo greške, ali to je isto tako prvi korak prema napretku…

Druga studija, pod naslovom „Recite mi što sam krivo napravio“ pokazala  jeda se promjena događa kada su ljudi na putu ka izvrsnosti. Početnici traže i trebaju pozitivnu povratnu informaciju jer ih ona motivira da rade na nečemu u čemu nisu previše dobri.

Ali postoji i granična točka. Kako netko postaje ekspert, potrebno je da namjerno traži i negativne povratne informacije kako bi i dalje mogao napredovati čak i onda kada su njegove pogreške rjeđe i suptilnije“.

Drugim riječima, zbog istih razloga zbog kojih ne bismo trebali precjenjivati mogućnosti naše djece, ne bismo trebali ni biti previše samopouzdani. Priznavanjem samima sebi da smo za kurac dolazimo korak bliže ka ostvarenju svojeg punog potencijala.

SUBTLE ART OF NOT GIVING A … SUCK?

Još jedan uspješni pisac i poznati bloger,  Mark Manson, davno je prepoznao važnost ostvarivanja svog punog potencijala. U svojoj fantastičnoj knjizi, Subtle Art Of Not Giving A Fuck⁽⁹⁾ Suptilna umjetnost ne jebanja žive sile?? Žao mi je, knjiga nije prevedena na hrvatski, Manson definira sreću kao proces postajanja idealnog ja  ⁽¹⁰⁾Mark Manson: Subtle Art Of Not Giving a Fuck.

Dopustite me da ponovim.

“Sreća je proces postajanja idealnog ja.”

Ljepota te rečenice leži u činjenici spomenutoj ranije: mi sami imamo moć odabrati što predstavlja idealno ja. Postajanje idealnog ja ne znači nužno postajanje savršenog ja. Nema ništa pogrešnog u tome da smo za kurac. Na nama je da odlučimo u kojim područjima želimo biti više za kurac, a u kojima manje. I kao što smo upravo vidjeli, dopuštanjem samima sebi da budemo za kurac, povećavamo šanse da ćemo u budućnosti biti puno manje za kurac.

Upravo je to razlog zbog kojeg smatram da je Jordanov prijelaz na bejzbol jedan od najvećih poteza u njegovoj karijeri. Njegovo idealno ja u tom trenutku bilo je igrač bejzbola. Bez obzira na to koji je bio istinski razlog za ovaj prijelaz, on nije napravio ono što se od njega očekivalo. Nije ga bilo briga što će mnogi fanovi ostati razočarani, što će ga mnogi zvati kukavicom zbog umirovljenja na vrhuncu moći. Učinio je to jer je htio to učiniti.

U tom konkretnom trenutku odlučio je ganjati ono što je za njega najbolje. Pokušao je, nije išlo, bio je relativno za kurac i odustao je. Kasnije je odlučio da je njegovo idealno ja na kraju ipak košarkaški prvak. Činjenica da se uspio vratiti košarci i ponovno dominirati samo dodatno naglašava važnost ovog hrabrog poteza. I dodatno podupire njegov status najvećeg košarkaša koji je ikad živio.

Sada me ispričajte, ali trebam objaviti članak. Iako imam određene sumnje oko toga.

Jer je za kurac.