23. svibnja 2014. godine dvadesetdvogodišnji Elliot Rodger, student kalifornijskog sveučilišta u Santa Barbari, odlučio je suočiti se sa svojom depresijom i vječnim socijalnim problemima na najgori i najužasniji način.
Na dan kojeg je nazvao “Danom Osvete” (eng. „The Day of Retribution“), Rodger je izvršio smrtonosni pohod koji je započeo ubojstvom trojice cimera u apartmanu u Isla Visti u Kaliforniji. Nedugo nakon toga odvezao se do obližnje kuće sestrinstva Alpha Phi s namjerom da ubije svakoga koga tamo zatekne. Nakon što nije uspio ući u kuću, počeo je pucati na obližnje studentice usmrtivši dvije i ranivši treću.
Nažalost, užasima tu nije bio kraj. Vrativši se do svojeg vozila, Rodger je krenuo juriti obližnjim uličicama istovremeno nastojeći pogaziti i pucati na pješake. Nakon dolaska policije, otvorio je vatru i na službe sigurnosti – u obostranoj pucnjavi Rodger je navodno pogođen u kuk i ozlijeđen.
Rodger je pokušao pobjeći, ali je prilikom bijega udario obližnjeg biciklista i sletio s ceste. Kada su se policajci približili vozilu, pronašli su samo Rodgerovo beživotno tijelo – Elliot si je oduzeo život ispucavši si metak posred sljepoočnice.
Rezultat Rodgerovog manijakalnog pohoda bio je tragičan: 7 mrtvih osoba (uključujući njega), 17 ozlijeđenih i nebrojeno uništenih života. Nažalost, serijska ubojstva danas postaju sve učestalija, pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama. (1)Wikipedia – List of School Shootings in The United States
Kao i nakon gotovo svakog sličnog incidenta, postavljaju se dva ključna pitanja: Što je točan uzrok takve tragedije i je li se ona mogla ikako izbjeći?
Sam Elliot Rodger u velikoj je mjeri odgovorio na prvo pitanje. U mjesecima neposredno prije svoje smrti, objavio je velik broj videa na svojem Youtube kanalu. Najšokantniji i najuznemirujući definitivno je njegov posljednji video, „Osveta Elliota Rodgera“ (eng. „Elliot Rodger’s Retribution”), u kojem detaljno opisuje motive koji su ga nagnali na zločin i najavljuje svoj ubilački pohod. Iako je video snimljen prije „Dana Osvete“, Rodger ga je objavio upravo 23. svibnja u 21.18 sati, točno nakon ubojstva trojice cimera i neposredno prije posjeta Alpha Phi sestrinstvu.
U videu Rodger detaljno objašnjava razloge koji su ga nagnali na ubojstva i navodi konstantnu usamljenost i neuspješnost u interakciji sa suprotnim spolom kao glavne motive:
„U zadnjih osam godina, otkako sam ušao u pubertet, konstantno sam prisiljen trpiti usamljenost, odbijanja i neispunjene žudnje, sve zbog toga što nisam privlačan djevojkama. Djevojke su uvijek pružale pažnju, seks i ljubav drugim dečkima, ali ne i meni.“
Također, samo minutu prije objavljivanja videa, u 21.17, Rodger je poslao svoju autobiografiju od 107 000 riječi pod naslovom: Moj uvrnuti svijet: priča Elliota Rodgera (eng. „My Twisted World: The Story of Elliot Rodger“ na 34 mail adrese. (2)Autobiografija je dostupna na internetu: Elliot Rodger: My Twisted World U tom manifestu Rodger nekoliko puta ponavlja riječi izrečene u Osveti Elliota Rodgera. Kroz svoju životnu priču Rodger opetovano ukazuje na situacije u kojima mu djevojke nisu pridavale pažnju koju je smatrao da zaslužuje.
„ Ja sam inteligentan gospodin koji zaslužuje djevojke više nego pojedini odvratni dečki moje dobi, a opet su oni ti koji su uspješniji s djevojkama nego ja. To je zločin koji ne može biti zaboravljen, niti oprošten” .
Ne bih se htio upuštati u izradu cjelokupnog Elliotovog psihološkog profila jer:
- Ne smatram da imam dovoljno znanja i kvalifikacija za to
- Pametniji i sposobniji eksperti su to već napravili (3)Mashable: Elliot Rodger profile
Ipak, htio bih napomenuti da ga je veoma lagano okarakterizirati kao patetičnog čudaka. I da je veoma lagano zanemariti činjenicu da je Rodger imao ozbiljnih piholoških problema (što bi samo po sebi trebalo biti vrlo očito svakome tko je čitao njegovu autobiografiju ili gledao videe).
Rodgeru je kao djetetu dijagnosticiran Aspergerov sindrom. Patio je od određenog oblika društvene anksioznosti i depresije. Smatram da je vrlo vjerojatno imao i neki oblik narcisoidnog poremećaja ličnosti. U svakom slučaju, smatram da slučaj Elliota Rodgera sadrži važne pouke relevantne za svakoga od nas. U okviru ovoga članka volio bih pokušati izvući te pouke i na temelju situacije iz Rodgerovog života, ali i vlastitog, pokušati odgovoriti na ranije spomenuto pitanje: je li se takva tragedija mogla ikako izbjeći?
Moram napomenuti još jednu važnu stvar. Namjera ovog članka nije ni u kojem slučaju racionalizirati Elliotove postupke ili umanjivati značaj nedjela koje je počinio. Ubojstvo je zločin za koji isprika ne postoji. Osobno ne mogu niti zamisliti kroz što su sve žrtve i svi koji su sa žrtvama bili bliski morali proći. Međutim, smatram da svi možemo profitirati ako pokušamo razumjeti okolnosti koje su do zločina dovele i izvući određene zaključke iz slučajeva poput Rodgerovog.
1. NIŠTA U ŽIVOTU NIJE CRNO-BIJELO
Kad sam prvi put čuo za Elliota Rodgera i njegova nedjela, nije mi trebalo dugo da osudim njegove postupke i njega kao osobu. Rodger je impersonifikacija čistog zla, nadam se da će gorjeti vječno u paklu za to što je učinio, životi osoba poput njega totalno su bezvrijedni, šteta što nije ubio samo sebe, samo su neke od misli koje su mi prolazile kroz glavu.
Međutim, tijekom čitanja njegove autobiografije, osjećaj ljutnje postepeno je zamijenio osjećaj tuge i žaljenja. Već od svojeg najranijeg djetinjstva, Rodgera je zadesio niz događaja koji je samo pojačao njegov kompleks inferiornosti. Između ostaloga, ti događaji uključuju:
- Selidbu iz Engleske u Ameriku u dobi od 5 godina
- Razvod roditelja koji je rezultirao odvojenim životom
- Konstantno seljenje između roditeljskih domova
- Provođenje velike količine vremena isključivo s dadiljama
- Roditelje koji popuštaju i kupuju mu sve što zaželi istog trena. Primjerice, u autobiografiji Rodgers prepričava kako je tražio od oca novi laptop za igranje World of Warcrafta. Otac mu ga je kupio sljedeći dan. Također, kad je imao 21 godinu i dosta razvijene psihološke probleme, majka mu je kupila novi BMW, smatrajući valjda da će novi auto te probleme sam po sebi razriješiti. (4)Psychcentral: The Psychology of Elliot Rodger
- Konstantno maltretiranje kroz cijelu osnovnu i srednju školu
- Napuštanje od strane najboljeg prijatelja iz djetinstva u tinejdžerskim godinama
Može se učiniti da previše naglašavam značaj gore navedenih „trauma“. Na kraju krajeva, velika većina djece razvedenih roditelja ne hoda uokolo pucajući na ljude. Kao što sam već napomeno, to što je Rodger učinio definitivno je zlodjelo.
Međutim, uzevši sve okolnosti u obzir, mislim da je teško nazvati Rodgerova nedjela 100 % crnima. 60%,70%, 80% ili 90 % možda, ali ne 100 %. Prilično sam siguran da Rodger nije izašao iz vagine svoje majke s namjerom da ubije svakoga oko sebe. Njegovo mentalno stanje je bila najgora moguća ruka koju mu je poker života mogao dodijeliti. S tim kartama i načinom na koji je bio tretiran, odlučio je odigrati tu ruku na najgori mogući način.
Naravno, ne trebamo nužno posezati za ekstremima poput serijskih ubojica da bismo shvatili kako je život puno sličniji Igri prijestolja nego Gospodaru prstenova. Budimo iskreni, svakodnevno prosuđujemo ljude i prebrzo donosimo zaključke na temelju njihovih postupaka. Koncepcija “bijeloga i crnoga” je konstantno pristuna.
Nogometaš je odigrao užasnu utakmicu? Lijeno đubre, sigurno nije dovoljno trenirao prije. Nema teoretske šanse da je slučajno ozlijeđen, da je bio bolestan dan prije utakmice ili da su problemi iz privatnog života drastično utjecali na kvalitetu njegove igre.
Šef se ponovno izvikao na tebe? On je loša osoba. Nema teoretske šanse da u zadnje vrijeme trpi prevelike količina stresa, da ga je napustila žena, da se ne slaže s vlastitom djecom ili da je jednostavno imao loš dan.
Prijatelj se ne može naći s nama jer nema vremena? Sigurno mu nije stalo do našeg prijateljstva. Nema teoretske šanse da je prezauzet danas, da već radi nešto bitno, da ima neke druge planove ili da mu se jednostavno ne da družiti s drugim ljudima.
Možda ste primijetili da je u gore navedenim primjerima, glavni razlog potencijalne pogrešne procjene nedostatak informacija. Naša reakcija možda je, ali možda i nije opravdana. Bez poznavanja svih okolnosti jako je teško donijeti ispravan zaključak. Zato je važno saznati što je moguće više informacija prije donošenja konačnog suda. Nažalost, taj zadatak je nevjerojatno težak u današnje doba u kojem informacije kolaju brže nego ikada prije.
2. tvoji problemi nisu jedinstveni
Mislim da je ovo dobar trenutak da nešto priznam. Za vrijeme čitanja Elliotovog manifesta, jako me uznemirilo što se većina opisanih problema odnosila i na mene. Brojni dijelovi slagalice bili su tu – razmaženost u ranom djetinjstvu, nepopularnost u školi, društvena anksioznost u novim situacijama, problemi u odnosima sa suprotnim spolom, itd.
Posebno me pogodio dio u kojem Elliot opisuje kako se nosio s tim problemima. U dobi od 13 godina počeo je intenzivno igrati internetske računalne igre i koristiti virtualne svjetove za bijeg od stvarnosti:
„Bio sam poznat kao onaj čudni klinac u Pinecrestu i ljudi su se počeli sprdati na moj račun, ali me nije bilo briga. Imao sam svoje internetske igre za odvraćanje od surove realnosti s kojom me bilo strah suočiti se.”
Ova rečenica jako je primjenjiva na 13-godišnjeg Vjeku, koji je odustao od svih svojih stvarnih hobija i koristio Warcraft i World of Warcraft kao izlaz. I bit ću iskren – zbog činjenice da imam toliko toga zajedničkog s osobom koja je ubila šest ljudi sledila mi se krv u žilama. Kako je moguće da netko takav piše tekstove koje su zapanjujuće slične sa stvarima koje ja tu i tamo napišem? Bio sam uistinu uznemiren sve dok se deus ex machina rješenje nije ukazalo u obliku komentara ispod Rodgerovih Youtube videa.
Ispod gotovo svake objave nalazi se gomila komentara koji ustvrđuju istu stvar – šokiranost brojem dodirnih točaka u manifestu s kojima se mogu poistovjetiti. Čitanjem tih komentara shvatio sam da niti jedan Elliotov problem, niti jedan moj problem, nije ni po čemu jedinstven ili poseban.
Naravno, to ne znači da su ti problem manje važni. Činjenica da je netko drugi imao (ili ima) sličan problem kao i mi nam sama po sebi ništa ne pomaže. Ipak, saznanje da nismo jedinstveni može nam pomoći u rješavanju tih problema. U svojoj knjizi Mit o sreći (eng. Stumbling on Happiness), uspješni pisac Dan Gilbert detaljno istražuje zašto ne bismo trebali vjerovati našim emocijama, intuiciji i sjećanjima te objašnjava kako su iskustva drugih ljudi najpouzdaniji način za određivanje onoga što nas čini sretnima. Gilbert naziva taj koncept “surogatstvom” (5)Dan Gilbert: Stumbling Onto Happiness:
„Naša mitska vjerovanja u različitost i jedinstvenost pojedinaca je jedan od glavnih razloga zašto odbijamo koristiti druge ljude kao surogate….
Ironija leži u činjenici da je surogatsvo jeftin i efikasan način za predviđanje naših emocija u budućnosti, ali zbog toga što odbijamo prihvatiti koliko smo međusobno slični, odbijamo koristiti ovu pouzdanu metodu i oslanjamo se na našu maštu, bez obzira na to koliko je pogrešna ”
3. sam si odgovoran za vlastite probleme
Čak i nakon prihvaćanja činjenice da moji problemi nisu jedinstveni, nisam se mogao riješiti osjećaja neugode zbog poistovjećivanja s raznim dijelovima manifesta. Ipak, nakon nekog vremena sam shvatio da postoji očita i vrlo značajna razlika između mojih i Rodgerovih stavova i pogleda na svijet.
Naime, ako zanemarimo njegovu mentalnu sliku, potpuno je prihvatljivo ustvrditi da je Rodger bio privilegirani šupak. U svojem manifestu on sam priznaje svoju privilegiranost, ali ne vidi ništa pogrešno u takvoj interpretaciji svijeta oko sebe:
„Pružio sam svijetu posljednju priliku da mi pruži život kakav zaslužujem, život koji drugi dečki uživaju s lakoćom. “
Ova privilegiranost navela je Rodgera na uvjerenje da je važniji od ljudi oko sebe. To nije toliko iznenađujuće ukoliko se sjetimo koliko su ga njegovi roditelji uvjeravali da je poseban dok je bio mlađi. Kasnije, kada su odbijali ispuniti sve njegove zahtjeve, krivio ih je zbog toga što mu ne ugađaju, umjesto da krivi sebe zbog toga što jednostavno traži previše:
„Rekao sam joj (svojoj majci) da bi trebala žrtvovati svoje blagostanje za moju sreću, ali to ju je samo dodatno uvrijedilo”.
S obzirom na nesposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke Rodger je morao nekoga kriviti. I krivio je sve oko sebe: žene, parove, prijatelje, roditelje, itd. Najbitnije, prebacivanje krivnje na druge nije riješilo njegove probleme – i dalje se osjećao izvan kontrole te je iz dana u dan postao rezigniraniji i gnjevniji. Naravno, trebamo imati na umu da je Rodger bio ekstrem. Međutim, činjenica je da velik dio nas rješava svoje probleme na sličan način. Izbjegavamo ih, pretvaramo se da nam nisu bitni i odbijamo preuzeti odgovornost za njih.
Primjerice, godinama sam se nosio sa svojom seksualnom nesigurnosti na sličan način. Pretvarao sam se da ne postoji. Pretvarao sam se da mi nije toliko bitna. Krivio sam svoje roditelje što me nisu odgojili kao alfa mužjaka. Pokušao sam ju riješiti provođenjem vremena s nekim tko mi se nije sviđao samo kako bih zadovoljio svoj ego. Probao sam izbjegavati problem u potpunosti.
Ništa od toga nije ga riješilo. Godine su prolazile, a nesigurnost je rasla. Počeo sam se osjećati nešto bolje tek nakon što sam samome sebi priznao da je problem itekako stvaran i da to nije toliko strašno jer, vidi vraga, svi mi imamo neke probleme. Kontaktirao sam psihoterapeuta, kako bih shvatio porijeklo svoje nesigurnosti i efikasnije se nosio s njome.
Moram priznati da nije bilo jednostavno odlučiti se na takav dramatičan korak. Bilo me je strah, bilo me je sram. Ali nitko nije ni rekao da je preuzimanje odgovornosti ugodno.
4. vanjskA MJERILA uspjeha postaju puno previše važna
U svojem manifestu Rodger u nekoliko navrata naglašava važnost vanjskih mjerila uspjeha. Vrlo vjerojatno ste već shvatili da mu je seks bio najbitnija mjera uspjeha u životu. Bazira svoju cjelokupnu vrijednost, kao i vrijednost drugih pojedinaca, gotovo isključivo na broju žena s kojim je taj pojedinac spavao. Doduše, ova igra brojeva nije jedino mjerilo uspjeha prema kojemu se Rodger ravnao.
Status, pažnja i bogatstvo bili su mu gotovo jednako bitni. U manifestu opetovano naglašava kako bi svi njegovi problemi bili odavno riješeni samo da je njegova obitelj bila mrvicu bogatija. U posljednjim mjesecima svojega života, prije “Dana osvete”, majka mu je kupila novi BMW (što dosta govori o odnosima u obitelji Rodger). U manifestu, Rodger predviđa drastično poboljšanje kvalitete života zbog skupocjenog auta koji sada vozi.
U tom kontekstu, njegov komentar na PUA forumu bodybuilding.com je također prilično značajan (6)Storify: Elliot Rodger Bodybuilding Com Forum:
„Ozbiljno, danas sam na faksu vidio nekog niskog, ružnog Indijca koji vozi Hondu Civic i vozio je prezgodnu plavušu na suvozačkom sjedalu. Koji vrag?!?!?! Popeo bih se na Mount Everest 10 puta samo kad bih mogao imati djevojku poput te. Vozim BMW coupe i borim se cijeloga života da nađem djevojku. Što ne valja sa ovim svijetom?”
Mislim da Elliotov iskrivljen pogled na svijet nije nimalo iznenađujući. Danas nas na svakom koraku netko uvjerava da su novac, seks, slava i status garancija sreće i zadovoljstva. Zahvaljujući društvenim mrežama, saznajemo informacije o uspješnim poduzetnicima, dvadesetdvogodišnjim milijunašima, svjetski poznatim sportašima, ljudima koji posjećuju 100 zemalja godišnje zajedno sa svojom boljom polovicom koja u slobodno vrijeme modelira za Victoria’s Secret, sprječava siromaštvo u Africi i mijenja svijet nabolje.
I to sve samo u jednom prolasku kroz zid na Facebooku.
Vrlo je jednostavno izgubiti osjećaj realnosti uslijed konstantne izloženosti nekome tko je toliko sretan i tko naizgled živi život iz snova. Lako je zaboraviti da su ti ljudi ekstremi. I da usprkos tome što se bave naizgled prejebenim stvarima, ne možemo biti 100 % sigurni da su uistinu sretni. Na kraju krajeva, broj bogatih i slavnih koji pate od depresije, kojima propadaju brakovi i koji počine samoubojstvo je zastrašujuć.
Uzdizanje stvari poput novaca i seksa neminovno povlači za sobom još veći problem. U trenutku u kojem baziramo svoju vrijednost na veličini naše plaće ili količini ljudi s kojima spavamo, ta mjerila postaju značajnija od nekih drugih, važnijih mjerila, poput iskrenosti, integriteta, samosvijesti, itd. Kada je jedini cilj imat nečega više, osoba do tog cilja pokušava doći pod svaku cijenu
“Pod svaku cijenu” ne mora nužno značiti ostvarivanje cilja ekstremnim mjerama kao u slučaju Elliota Rodgera.
Osobno poznajem određen broj ljudi koji otvoreno vara svoju ženu/djevojku i naokolo se time hvali. Ne vide nikakav problem u činjenici da lažu svojoj boljoj polovici i rade joj stvari iza leđa – na kraju krajeva, spavanje s nekim puno je bitnije od tih nebitnih stvari, zar ne?
Jedan moj prijatelj je briljantan inženjer. Šef ga je odlučio otpustiti nakon što je izumio revolucionaran elektronički uređaj superioran ostalim uređajima slične svrhe na tržištu. Bez obzira na to što mu je šef obećao udio u kompaniji i bez obzira na to što šef ima već dvije uspješne kompanije iza sebe (što ga efektivno čini milijunašem), bio je spreman riješiti se mladog briljantnog uma samo kako ne bi s njim morao dijeliti svoj dio kolača. Jer hej, zarada novaca je jedini cilj, zar ne?
Postoji li bolji dokaz da je nešto otišlo u krivom smjeru u našem društvu od epizode “Weekly Tonight Showa” u kojoj John Oliver otkriva tvrtku za pružanje usluge dijalize koja je mijenjala pacijente tolikom brzinom da zaposlenici nisu stizali dezinficirati opremu kako spada. (7) Last Week Tonight: Dialysis
Da, dobro ste čuli. Profit je postao bitniji od ljudskih života. Ali hej, 750 milijuna dolara neto u protekloj godini.
Naravno, ni na kraj pameti mi nije ustvrditi da su vanjske mjere uspjeha totalno nevažne. Ali čini mi se da je danas preveliki naglasak na njima i da se često zaboravimo fokusirati na stvari koje su uistinu bitne.
Stvari poput drugih ljudi.
5. počni obraćati jebenu pažnju na druge ljude
Najnevjerojatnija činjenica u cijeloj priči Elliota Rodgera je ta što nitko nije unaprijed razaznao da bi moglo doći do tragedije. Elliot je imao određen broj bliskih prijatelja kroz svoj život i cijelu hordu eksperata koji su mu pomagali da se riješi svoje društvene anksioznosti. Redovito je posjećivao psihijatra, nalazio se s raznoraznim “životnim trenerima” i “ekspertima za djevojke”, ali nitko od njih nije shvatio ozbiljnost situacije u kojoj se Elliot nalazi.
Psihijatar mu je naprosto propisao lijekove koje je Elliot odbio uzimati. Jedan “životni trener” otvoreno je govorio o sebi i vlastitom ljubavnom životu, dok je drugi naprosto pojačao Elliotov kompleks inferiornosti time što mu je rekao da je kampus naprosto loše mjesto i da Elliotu nema druge nego otići. Nijedan od njih nije razumio Elliotovo mentalno stanje ili poziciju u kojoj se nalazi. Svi do jednoga naprosto su pričali o sebi i vlastitom životu i pokušavali mu dati savjete iz svoje perspektive.
Ne želim upirati prstom ni u koga, ali mislim da se cijela tragedija mogla izbjeći samo da je netko Elliotu posvetio potpunu pažnju. Čini mi se da ga ljudi oko njega nisu doživljavali i razumjeli te su svojim akcijama u nekoj mjeri poticali njegove stavove (sjetite se samo majke koja mu kupuje BMW tri mjeseca prije ubojstava). Čak i uz pretpostavku da njemu samome nije bilo pomoći, netko je trebao reagirati, eventualno ga i hospitalizirati radi sigurnosti drugih ljudi.
Elliot je na nekoliko mjesta u manifestu zavapio za pomoći:
“Nitko me nije poznavao ili pružio ruku da mi pomogne”
Također, mislim da jedan dio njega nije htio izvršiti “Dan osvete.” Na kraju krajeva, od samog početka planirao je ubiti i samoga sebe te je prirodno da se grozio takvoga raspleta. Očajnički je tražio izlaz iz svoje situacije, ali nažalost, nije ga uspijevao sam pronaći:
“Oduvijek sam se želio osvetiti čovječanstvu koje me prisililo na ovakav život, ali s druge strane, oduvijek sam se nadao da će se na neki način moje patnje razriješiti. To bi samo po sebi bio oblik mirne osvete”.
U ovom dobu pretjeranog individualizma u kojem ganjamo vanjske ciljeve opisane u prethodnim odjeljcima, obraćanje pažnje na druge ljude je zaboravljena umjetnost. Nije ni čudo da razičiti stručnjaci predlažu upravo obraćanje pažnje kao najbolji način prevencije sličnih incidenata u budućnosti. Mark Manson to naziva empatijom (8)Mark Manson: How We all Miss The Point In School Shootings, autor ovog videa to naziva slučajnim ljubaznim dijelima, a ja bih iskoristio termin suosjećanje, čisto da budem terminološki originalan i jedinstven.
Elliot Rodger definitivno nije bio osoba s kojom se čovjek poželi družiti. Svjestan sam da je obraćanje pažnje i izgovaranje ljubaznih riječi izrazito zahtjevno.
Evo, baš neki dan sam se vraćao iz izlaska s grupom prijatelja. Dok smo čekali zagrebački noćni tramvaj, prišao nam je neki “čudak” i pitao nas mislimo li mi da je on napasnik. Jedan od mojih prijatelja, bez ikakvog razloga, bez poznavanja detalja o privatnom životu tog čovjeka, ispalio je kao iz topa: „Da, mislimo.” Čovjek nas je napustio s izrazom depresije, a mi smo se nastavili zabavljati kao da se ništa nije dogodilo.
Nisam učinio ama baš ništa. Nisam zaustavio svojeg prijatelja. Nisam pričao s tim neznancem. Nisam ga pitao što ga muči ili zašto nas pobogu ispituje takva pitanja u sitne noćne sate. Sad kada razmislim, definitivno sam trebao nešto napraviti. Jer ponekad je dovoljna samo jedna prava riječ, samo jedna prava rečenica, samo jedna prava interakcija…
Nikad ne znaš, možda nekome spasiš i život.(9)Man Reunited Stranger Suicide Attempt London Bridge – The Guardian
Footnotes