DRAGA MOJA HRVATSKA,

Za svega par godina, proslavit ćeš svoj 30 rođendan. Često se zapanjim koliko brzo vrijeme prolazi. Kao da si se jučer kao mala djevojčica igrala s pištoljima i tenkovima. A pogledaj se sada. Skroz si odrasla i potpuno neovisna.

Barem na papiru.

Međutim, bez obzira na to što si jaka i nezavisna žena, moram ti reći da se brinem. Brinem se jer nisi u potpunosti zrela. Brinem se jer stalno donosiš upitne odluke. Upitne odluke koje bi mogle imati nesagledive posljedice za tvoju budućnost.

To je, u stvari, i glavni razlog zbog kojeg ti pišem ovo pismo. Znam da vjerojatno zvučim pokroviteljski. Znam da ćeš reći da se tvoje privatne stvari mene ne tiču. Ali, s obzirom na to da skupa živimo zadnjih četvrt stoljeća, tiču me se itekako. Nemoj me krivo shvatiti, bio bih najsretniji čovjek na Zemlji da je ovo pismo čestitka. Da mogu s ponosom nabrojati sve što si postigla u životu i reći: “Svaka čast! Ova cura će daleko dogurati!” 

Ali ne mogu. Nažalost, dosta je očito da, poput hrpe „millennialsa“, prolaziš kroz ozbiljnu krizu. I to ne govorim samo o demografskoj krizi i predviđanjima prema kojima će se populacija prepoloviti do 2050te. ⁽¹⁾Ili o činjenici da je 170 000 ljudi emigriralo samo u zadnjih nekoliko godina Ne govorim niti o ekonomskoj krizi i činjenici da je 200 000  radno sposobnih ljudi bez posla.

Ne. Ja govorim o dubokoj društvenoj i individualnoj krizi.

Prije nego što objasnim što točno podrazumijevam pod terminom ‘društvena i individualna kriza’, dopusti mi da te upoznam s Ruutom Veenhovenom. Veenhoven je doktor znanosti i profesor sa Sveučilišta u Rotterdamu. Jedan je od pionira i trenutno najveći svjetski stručnjak na području istraživanja sreće. Veenhoven vodi i održava tzv. Svjetsku Bazu Podataka Sreće, web stranicu na kojoj je rangirao 155 svjetskih zemalja prema tome koliko su njihovi stanovnici sretni. Njegovo istraživanje je pokazalo da su bivše socijalističke države Južne Europe, poput Crne Gore, Albanije i Moldavije najnesretnije zemlje u Europi, s prosjekom sreće između 4.4 i 5.3 na skali od 1 do 10.

Naravno, teško je dijagnosticirati točan uzrok takvoga stanja. Veenhovenovo istraživanje pokazalo je da osjećaj sreće ovisi o milijun različitih faktora, poput ekonomskog stanja, kvalitete zdravstvenog sustava, očekivanog životnog vijeka, itd. Međutim, volio bih se osvrnuti na jedan od faktora koji možda i nije među najočitijima. Naime, u svojoj knjizi Barking Up The Wrong Tree, autor Eric Barker je na primjeru Moldavije pokazao da je jedan od glavnih uzroka niske razine sreće u toj zemlji – povjerenje. ⁽²⁾Prema ovoj anketi, Moldavija je najnesretnija zemlja u Europi

Ili točnije, nedostatak istoga.

Moldavija je jedna od najkorumpiranijih zemalja Europe. Jedna je od rijetkih zemalja gdje su sam premijer, Vladimir Filat, i njegova desna ruka, bankar Ilan Shor, završili u zatvoru. Ali korupcije nije samo stvar političke elite. Korupcija je postala neizbježni dio svakodnevnog života. Primjerice, Moldavci odbijaju posjetiti doktora mlađeg od 35 zbog straha da je kupio svoju diplomu.

Korupcija u Moldaviji se nije pojavila sama od sebe. Nije da su se Moldavci jednog dana probudili i sami sebi rekli: „Ma zajebi ti to. Danas počinjem igrati protiv pravila.“ U usporedbi s vječnom kokoš ili jaje debatom, odgovor na pitanje tko se prvi pojavio – manjak povjerenja ili ljudi – je mnogo jednostavniji.

Mi ljudi!

Naime, vrlo vjerojatno smo svi čuli uzrečicu da Dragi Dečki uvijek završavaju zadnji. ⁽³⁾U ovom kontekstu pričam o istinski dragim dečkima, ne o karikaturi ‘Dragog Dečka’ opisanoj u prethodnom članku Svi smo čuli da se nekad isplati kršiti pravila. Da je iskorištavanje drugih sasvim opravdano jer tako poslovni svijet funkcionira, zar ne?

S jednog aspekta je to u potpunosti razumljivo. Svi mi znamo barem jednog seronju koji se probio zahvaljujući svojoj probitačnosti i asertivnosti. Kojeg je arogantan stav uistinu doveo do pozicije koju je želio. Nažalost, činjenica je da je prljava igra kratkoročno veoma isplativa.

Međutim, ono što Moldavci nisu shvatili, ono što većina nas nije shvatila, je da je na duge staze takvo ponašanje izrazito destruktivno.  Jednom kad se takav obrazac ponašanja ustali,  vrlo brzo se počinje širiti sve dok ne postane novi standard. Kada ljudi vide totalne kretene koji uspijevaju na nemoralan način, vrlo brzo pokušaju ići njihovim stopama. Zašto i ne bi? Takav pristup očito prolazi, i ako ga ja ne isprobam, netko drugi hoće. Kao što kaže stara poslovica, postoje tri kategorije morala: dobro, loše i ‘svi to rade’.

Konačan rezultat je društvo puno nepovjerenja i negativnih emocija. Postepeno, ljudi se prestanu truditi i postanu apatični. Generalno stanje uma prosječnog Moldavca može se svesti na tri riječi: „Nije moj problem“. Na kraju, iako određeni pojedinci naizgled napreduju, cjelokupno društvo u stvari nazaduje. A biti prvi na selu je puno puno gore nego biti zadnji u gradu. Sam Veenhoven je to lijepo sročio:

„Kvaliteta društva je puno bitnija od položaja pojedinca u tom društvu“

Kao što stara politički nekorektna šala kaže: Čak i ako pobijediš na Olimpijadi za osobe s posebnim potrebama, i dalje si retardiran.

Probajte si to predočiti kao varanje na ispitima. U svakom razredu na svijetu se nalazi barem jedan pametnjaković koji vara na ispitima bez da ga uhvate. Prije ili kasnije, preostali učenici/studenti će to skužiti i osjećati se budalastima jer oni troše vrijeme na glupe stvari poput učenja. Postepeno, svi u razredu će pokušati ići linijom manjeg otpora, pogotovo ako posljedice ne postoje. Konačan rezultat je razred pun varalica u kojem nitko uistinu ne napreduje. Možda svi imaju dobre ocjene, ali na kraju dana, nitko ništa ne nauči.

E sad, sigurno se pitaš zašto sve ovo spominjem? Zato, moja draga Hrvatska, jer mi se čini da ćeš se vrlo brzo naći u istoj situaciji. Sličnosti između tebe i Moldavije su zapanjujuće. Njegovanje nemojmo-vjerovati-nikome-i-zajebati-ljude-oko-nas kulture je prisutno i unutar tvojih granica. Igranje protiv pravila je postalo toliko uobičajeno, da više nitko ne mari. Ljudi su naprosto izgubili vjeru.

Ljudi su izgubili vjeru u institucije. Ljudi su izgubili vjeru u birokraciju. Ljudi su izgubili vjeru u cjelokupan sustav. Međutim, ono što je najtragičnije, ljudi su izgubili vjeru jedni u druge.

Tvrtka u kojoj radim je savršen primjer. Organizicijski je podijeljena u dva odjela. Kombinacija loših uvjeta na tržištu, nepovoljnog političkog okruženja i upitnih odluka vodstva u prošlosti je postepeno pogoršavala prosperitet tvrtke. A u skladu s tim i međuljudske odnose unutar kompanije. Ljudi iz dva odjela neprestano tračaju jedni druge i guraju nos u tuđe poslove. Manjak povjerenja prema vodstvu se pretvorio u manjak povjerenja prema kolegama.

Najtužnije je to što moja tvrtka nije jedina. Svakodnevno slušam slične priče od ljudi iz različitih branši. Doktori u bolnicama, pravnici u odvjetničkim uredima, ekonomisti u bankama i farmaceuti u ljekarnama – svi su puni sličnih priča. Naravno da postoje iznimke koje potvrđuju pravilo, ali aura sumnjičavosti i nepovjerljivosti je ipak dominanta.

A na kraju dana se pitate čemu to? Koja je svrha? Da bi neki seronja na vrhu zaradio više novaca nego što može potrošiti tijekom cijeloga života?

Kad smo već kod novca, ⁽⁴⁾Znam, znam, kakav prijelaz. Ne zovu me Mr. Smooth bezveze mislim da je u Hrvatskoj velik dio problema ganjanje nekakve izopačene verzije Američkog sna, prema kojoj koristimo sveto trojstvo – novac, seks i moć – za mjerenje nečije vrijednosti i naše kvalitete života. Mjerimo nečiju vrijednost na temelju broja nula na njegovom bankovnom računu. Mjerimo nečiju vrijednost na temelju broja žena s kojima je spavao. ⁽⁵⁾Ovo je primarno muška perspektiva, ali oba spola to rade, žao mi je djevojke Mjerimo nečiju vrijednost na temelju položaja i moći koju taj položaj donosi.

Glavni problem ovog natjecanja ‘čiji je veći’ je taj da gubimo iz vida vrijednosti koje bi uistinu trebale biti važne. Naš cijeli sustav vrijednosti je totalno pomaknut. Tolerancija, empatija i dobrota se danas zanemaruju, ne vrednuju i ignoriraju. Pomaganje drugim ljudima je zaboravljeni sport.

Možda mislite da se to ne odnosi na vas, ali kada ste se zadnji put divili nekome zbog njegovog zlatnog srca? Kada ste zadnji put pročitali inspirativnu priču o nekome u novinama i zapamtili je i nakon što ste se raspizdili jer je Dinamo izgubio od Lokomotive? Kada ste zadnji put rekli jedno iskreno: “Svaka čast prijatelju, jako sam ponosan na tebe!”? Kada ste zadnji put odlučili provesti dva sata volontirajući i pomažući beskućnicima umjesto ispijanja pive za pivom u lokalnoj birtiji i maltretiranja zgodne konobarice samo zato što ima velike sise?

I mislio sam si.

Visoko pozicionirani ljudi su savršen primjera svega što ne valja u našem društvu. Unutar tvojih granica, moja draga Hrvatska, većina moćnih ljudi je prototipni  narcisistički seronja. To nije nimalo iznenađujuće, s obzirom na to da postoje znanstvena istraživanja koja pokazuju visoku korelaciju između količine moći koju neko sadrži i toga koliki je kreten. U ranije spomenutoj knjizi, Barking Up The Wrong Tree, ⁽⁶⁾Ako nisi shvatila dosada, velik sam fan te knjige. Ipak je to jedna od knjiga koje su mi promijenile život Eric Barker je napisao sljedeće:

“Moć koja dolazi sa samopouzdanjem ima još jednu negativnu stranu koja nam se može ispriječiti na putu prema uspjehu: može nas pretvoriti u kretene. Veliki broj studija sugerira da osjećaj moći ima negativan efekt na osobnost. Moć smanjuje empatiju, čini nas licemjernima i tjera nas na dehumanizaciju ljudi oko nas […] Studije pokazaju da nas moć čini sebičnijima i sklonijima nevjeri. Ne samo da počinjemo češće lagati, počinjemo lagati i BOLJE […] Studija prikladno nazvana “Moć, kompetitivnost i slušanje savjeta: Zašto moćni ljudi ne slušaju” je pokazala da je osjećaj moći natjerao ljude da ignoriraju savjete drugih, neovisno o njihovim kvalifikacijama i eskpertizi. “

Bez obzira na to što podsvjesno to sve znamo, i dalje ganjamo iste ciljeve kao i ti ljudi. Bez obzira na to što ih kritiziramo na dnevnoj bazi, bez obzira na to što smo osupnuti njihovim postupcima i načinu na koji su došli do položaja, smatramo ih uspješnima. Divimo im se. Želimo biti poput njih. Da imamo priliku igrom protiv pravila doći tamo gdje su oni, većina nas bi to i napravila.

Drugi problem nastane kada ne uspijemo postići istu stvar. Kada ne uspijemo postati poput njih. Kada ne uspijemo postati uspješni. Umjesto da se fokusiramo na sebe, umjesto da revidiramo svoje ciljeve, umjesto da rekalibriramo vlastite mjere uspjeha, opet se fokusiramo na druge. To nas vodi do zloglasne Hrvatske zavisti.

Primjerice, nedavno je moj prijatelj i šahovski kolega Antonio Radić dosegao brojku od 150 000 pratitelja na svojem youtube kanalu agadmator. Lokalne novine su napisale članak o njegovom uspjehu koji se proširio po društvenim mrežama. Već je ton članka sam po sebi značajan – u prvom planu je isključivo novac, dok su stvari poput promocije šaha, mogućnosti koje nam Internet pruža ili činjenice da je čovjek sam stvorio svoju sreću baveći se onime čime voli, potpuno u drugom planu.

Međutim, komentari ispod članka su bili puno, puno šokantniji od površnosti novinara i njihovih urednika. Iako je vrlo poznato da su prosječni komentari na društvenim mrežama katastrofalni, Hrvati su uspjeli postaviti novi standard. Između ostaloga, ljudi su pisali kako su ‘Svi Youtuberi idioti’, kako je ‘Antonio mrtva propalica koja ništa ne radi u životu i troši svoje dane’ i kako se nadaju da će ga ‘Porezna odrati do kostiju’.

U svakom slučaju, komentari poput ovih su glavni razlog zbog kojeg sam krizu opisao kao ‘društvenu i individualnu’. Moja draga Hrvatska, nitko ne može poreći da cijelo društvo prolazi kroz ozbiljnu krizu. Međutim, društvo se sastoji od pojedinaca. Pojedinaca koji pokušavaju spustiti ljude poput Antonija na svoj nivo, umjesto da pokušaju sebe podići na NJEGOV nivo. ⁽⁷⁾Kao što smo već rekli, položaj društva je važniji od položaja pojedinca u tom društvu Pojedinaca koje nije briga je li im bolje ili gore dokle god je njihova politička stranka na vlasti. Pojedinaca koji vide dvije djevojke kako se tuku na mrtvo ime i krenu ih snimati mobitelima umjesto da ih razdvoje, samo da ne bi ispali drugačiji od većine. ⁽⁸⁾Znam, znam, to je ‘samo’ srednja škola. Ali i dalje je zastrašujuće. Što roditelji rade??

Zato ti, moja draga Hrvatska, ovim putem upućujem jednu veliku molbu. Molbu za bolje sutra. Jednostavno rješenje ne postoji – potrebna nam je svojevrsna revolucija. Ali ne tipična, nasilna revolucija s pištoljima i giljotinom, posebno opasnu za svakoga ko se zove Louis. Ja govorim o potpuno drugačijoj revoluciji. Revoluciji unutar svakoga od nas. Revoluciji vezanoj uz način na koji percipiramo svijet i ljude oko nas. Revoluciju stanja uma.

Uvjeren sam da bismo trebali promijeniti način na koji razmišljamo. Svatko od nas bi se trebao susresti sam sa sobom i probati shvatiti što ga uistinu čini sretnim. Jesu li vanjske mjere uspjeha uistinu ono čemu težimo, ili možda postoji nešto više? Trebamo prestati tolerirati neetično ponašanje samo zato što, eto, postoji. Trebamo prestati negativno gledati druge i konstanto ih spuštati na našu razinu jer se tako bolje osjećamo. Trebamo početi cijeniti druge, pokazivati znakove dobre volje. Trebamo prestati suditi ljude oko nas i pokušavati im pomoći. Trebamo prestati živjeti u skladu s principom: Postoje dvije vrste sreće – moja sreća i tuđa nesreća.

Ne smijemo završiti kao Moldavija.

Srdačan pozdrav

Tvoj prijatelj

Vjekoslav

P.S. Znam da je tvoja zadnja veza bila vrlo intenzivna, ali već su prošle 23 godine otkako je završila. Vrijeme je da jebeno prestaneš pričati o njoj!