Napokon je bilo gotovo.

Nakon vrlo turbulentne godine, tijekom koje sam se osjećao totalno jadno ponajviše zbog činjenice da je djevojka u koju sam se zaljubio počela hodati sa zajedničkim prijateljem, 14. lipnja 2016 sam uspješno obranio svoj diplomski rad i stekao titulu magistra elektroenergetike ⁽¹⁾Oh da, i informacijske tehnologije uz to. Stvarno je zadivljujuće kakvu nam širinu pruža moderno fakultetsko obrazovanje.

To je bio trenutak kojem sam težio još od sedme godine. To je bio trenutak u kojem sam napokon ostvario taj dugo očekivani cilj. To je bio trenutak u kojem sam napokon bliske ljude učinio ponosnima. Na kraju krajeva, glavni cilj 18-godišnjeg obrazovanja je završiti s diplomom u ruci i postati “svoj vlastiti čovjek”.

Sljedeće jutro sam se probudio s osjećajima olakšanja, sreće i jakog mamurluka ⁽²⁾Jebiga, slavilo se. Posao koji me čekao iza ugla bio je jedan od glavnih razloga mojeg optimizma. Naime, na trećoj godini potpisao sam stipendijski ugovor s privatnom elektroenergetskom firmom, kojim sam se obvezao da ću u toj firmi i početi raditi nakon što diplomiram ⁽³⁾Sklapanje ugovora se baziralo isključivo na mojim kompetencijama i kvalifikacijama, a ni slučajno na činjenici što je moj otac zaposlenik navedene firme.

Otprilike mjesec i pol dana kasnije, 1. rujna 2016, sam ušao u svoj ured po prvi put. Dok sam prilazio sivom poslovnom kompleksu izgrađenom u tipičnom socijalističkom stilu, osjećao sam se istovremeno nervozno i uzbuđeno. “To je to”, pomislio sam. “Ovo je početak putovanja u svijet odraslih. Od danas pa nadalje sam svoj čovjek, s vlastitom plaćom i vlastitim životom. Od danas pa nadalje, život će biti jednostavan i gladak kao bebina guzica ⁽⁴⁾Nije da stvarno znam koliko su bebine guzice glatke. Pervertitu!.

Kao što to već obično biva, stvari su se krenule razvijati u potpuno suprotnom smjeru od onoga kojeg sam očekivao. Mnoga su pitanja ostala neodgovorena. Želim li se baviti ovim poslom idućih 40 godina? Kada ću putovati svijetom? Kada ću promijeniti svijet? Moj Bože, još uvijek sam solo, kada ću se oženiti? Kada ću se odseliti? Trebam li kupiti auto? Jesu li moji hobiji vrijedni utrošenog vremena? Kad smo već kod toga, kamo mi sve to vrijeme odlazi? Kako se baviti svime čim bih se želio i usput družiti s prijateljima? U stvari, što je TO što ja želim? Moj Bože, mogu li se samo vratiti u djetinjstvo i igrati Pro Evolution Soccer po cijele dane? ⁽⁵⁾Žao mi je, FIFA fanovi, PES je za prave muškarce

Uzbuđenost i znatiželja su vrlo brzo nestali. Zamijenila ih je dosada i rezigniranost svakodnevnom rutinom. Ubrzo sam se počeo osjećati potpuno izgubljeno i preopterećeno.

Do eskalacije je došlo na dan moje promocije. Kao što svi znamo, u Hrvatskoj je promocija jedan od najvažnijih dana u životu. ⁽⁶⁾Usporediv eventualno s vjenčanjem. Ili rođenjem prvog djeteta. Ili trenutkom u kojem je Goran Ivanišević osvojio svoj prvi i jedini Wimbledon.. Naša je održana u veličanstvenoj velikoj dvorani Lisinski.

To je bila jedna od onih svečanih prigoda za koje se svi maksimalno srede. Prigoda u kojima muškarci obuku svoja najbolja odijela i misle da izgledaju kao sljedeći James Bond glumac, a zapravo izgledaju kao da se nekome spremaju prodati policu životnog osiguranja. Prigode u kojima djevojke potroše abnormalne količine vremena i novca na frizuru i na usklađivanje boje haljine s bojom svojih cipela kako bi mogle izgledati naprosto nevjerojatno prilikom poziranja za najnoviju profilnu sliku za Facebook na kojoj zajedno sa svojom familijom pokazuju cijelome svijetu koliko su zapravo sretne i ponosne i na kojoj se preseravaju značajem svojih postignuća kao da su upravo otkrile deseti planet, a ne provele prethodnih godinu dana pišući svoj diplomski rad u pauzama između teških opijanja u lokalnom noćnom klubu i romantičnih putovanja po Španjolskom s Juanom.

Slika poput ove.

Za izgubljenog i preneraženog Vjeku, cijeli događaj je bio izuzetno naporan. Uostalom, nikad nisam ni bio veliki fan sličnih ceremonija. Standardni dekanovi “vaša budućnost je svijetla” i “vi ste posebni” govori nisu nimalo pomogli i samo su pojačali osjećaj zbunjenosti.  Osim toga, zbog manjka zainteresiranosti za elektroenergetiku tijekom zadnje godine studija (već tada!), latinske riječi cum laude se nisu našle pored mojeg imena na diplomi. Nekome natjecateljski nastrojenom poput mene, tko je bio navikao biti dobar u akademskom okruženju, to je bio velik udarac u ego. Nisam mogao priznati samome sebi da se nisam uopće trudio i da su mi, posljedično, rezultati bili za kurac. 

Ipak, ako sam se nečemu veselio, to je ponovni susret s ljudima iz generacija. Velik broj ljudi je bio prisutan, od bliskih prijatelja iz studentskih dana, do širokog kruga poznanika. Veselio sam se razgovoru i razmjeni dojmova. Na kraju balade, možda nisam samo ja taj koji se muči s razno raznim pitanjima i problemima. Možda je razgovor i razmjena ideja i perspektiva upravo ono što trebam. Možda ću se nakon toga napokon osjećati malo bolje.

Čovječe, kako sam bio u krivu.

Svi oko mene su se ponašali kao da su skužili život. Svi su bili tako optimistični. Tako pozitivni. Tako samopouzdani. Tako… sretni. Dok sam sjedao prije početka ceremonije, osjećao sam se kao da uopće tamo ne pripadam. Osjećao sam se potpuno napušteno.

Potpuno sam.

Interakcija s mojim kolegama je samo dodatno pogoršala moje mentalno stanje. Osjećao sam se skroz odvojenim od stvarnosti. Dok sam sjedio i čekao službeni početak ceremonije, slušao sam ljude oko sebe kako pričaju o svojim planovima, ciljevima i budućnosti:

“Dada, upravo sam dobio posao iz snova u Microsoftu!”

“Dada, evo, selim se u svoj novi stan sa zaručnicom za tjedan dana!”

“Dada, imam i više nego dovoljno vremena za prijatelje. Pronašao sam savršen balans između privatnog i poslovnog. Evo, iduće ljeto putujem u Afriku liječiti djecu novim medicinskim uređajem kojeg sam izmislio koji će spasiti tisuće života i promijeniti svijet jednom za svagda!”

JEEEEEEEEEEEEEBIIIIII! SEEEEEEEEE!

Nakon završetka promocije, vratio sam se doma. Gosti samo što nisu došli. Stol je bio posložen. Ručak je bio pripremljen. Sve je bilo spremno za početak slavlja.

Osim mene.

Još dok smo se vozili natrag, počeo sam se svađati s roditeljima. Nespreman da preuzmem odgovornost za vlastite emocije i izbore, počeo sam kriviti njih za sve. Točnije, ponašati se kao totalni kreten. Svađa se rasplamsala, tonovi su se podigli i sve je rezultiralo mojim  glasnim zatvaranjem vrata od sobe i bespomoćnim bacanjem na krevet. Tresao sam od glave do pete. Nisam se mogao kontrolirati.

U tom trenutku sam osjetio kako mi se suze same od sebe slijevaju niz obraze.

KRIZA KASNIH DVADESETIH?

Za početak, što je uopće životna kriza? Dr. Oliver Robinson sa sveučilišta u Greenwichu kaže da je kriza:

… epizoda u životu odrasle osobe koja je izrazito teška, stresna i nestabilna. Epizode tijekom koje se pojedinac teško nosi sa životnim izazovima. Kriza je također važna životna prekretnica zbog velikih promjena koje sa sobom nosi. Kriza tipično traje godinu ili dvije, ali može biti dulja ili kraća.

Kriza kasnih dvadesetih je prva velika životna kriza. Najčešće se pojavljuje u prvim godinama nakon fakultetskog obrazovanja, ali se može i protegnuti sve do ranih tridesetih. Karakteriziraju je sumnja, nesigurnost, razočaranje, usamljenost, a u ekstremnim slučajevima i depresija. Ljudi koji ju prolaze su opterećeni neizvjesnom budućnosti, pa se osjećaju zbunjeno i izgubljeno. Smatraju kako nisu dovoljno uspješni. Dovoljno bogati. Dovoljno proaktivni.

Dovoljno dobri.

Kriza kasnih dvadesetih je uzrokovana ulaskom u godine zrelosti i u “stvarni svijet”. Teško je izolirati točan trenutak u kojem započinje. Ljudi koji prolaze kroz nju često navode različite uzroke. Primjerice, prema studiji objavljenoj na LinkedIn-u,  najveća briga ljudi u dvadesetima je pronalaženje posla oko kojeg su strastveni. Neki od ostalih razloga bili su premala plaća, nemogućnost kupovine vlastite nekretnine, neostvareni ciljevi, pritisak okoline oko zasnivanja obitelji, itd.

Vrlo slični rezultati su navedeni i u drugim publikacijama koje se bave tematikom krize kasnih dvadesetih. U knjizi Get It Together: A Guide to Surviving Your Quarterlife Crisis, Damian Barr intervjuirao je velik broj ljudi koji su prošli kroz krizu. “Bavim se onime što ne volim”, “Nezadovoljstvo ljubavnim životom” i “Zapeo u poslu bez ikakve mogućnosti napredovanja” su najčešći uzroci krize.

Osobno smatram da je kriza kasnih dvadesetih usko povezana s krajem formalnog obrazovanja. Tijekom edukacije, svi smo mi dio sustava. Cilj ispred nas je kristalno jasan i sve što radimo bi trebalo voditi njegovom ostvarenju. Bliska budućnost nikada nije nesigurna. Zaboga, u tim godinama rijetko razmišljamo o tome što će biti za par dana, kamoli za nekoliko godina. ⁽⁷⁾Inače ne bismo nikad popili “još samo jedno piće” u subotu navečer i oporavljali se od glavobolje cijelu nedjelju

Nakon promocije, stvari se iznenada promijene. Najednom smo sami odgovorni za vlastiti život, vlastite probleme, vlastite izbore.  Kao da svaka naša odluka veže uz sebe nesagledive posljedice. Svaki neuspjeh se tretira kao kraj svijeta. Naposljetku, jedna je stvar tražiti roditelje da nas izvuku jer smo se malo zaigrali na prvoj godini studija, a sasvim druga računati na tuđu pomoć kad smo već zaposleni, oženjeni, nezavisni, i ono, ispunjeni.

Postoji još jedna strana krize kasnih dvadesetih koju još nisam spomenuo. U studiji objavljenoj na LinkedIn-u spomenutoj ranije, 75 posto ljudi u dobi od 25-33 godine je izjavilo da prolazi kroz nešto slično. Zašto je taj postotak veći nego ikada ranije? Uvjeren sam da će starije generacije koje nalete na ovaj članak posprdno odmahnuti glavom i pripisati krizu kasnih dvadesetih osjećaju privilegiranosti mlađih generacija. Jesu li naši roditelji uistinu bolje znali što žele od života? Je li kriza kasnih dvadesetih nešto tipično za nas, razmažene i plačljive “millennialse”?

Mislim da je ova porazna statistika usko vezana s velikim promjenama u načinu života koje su započele potkraj 20 stoljeća. Prema mojoj teoriji, tri velika faktora su utjecala na vrijednosti prema kojima mjerimo kvalitetu vlastitog života:

• sVIJET SE VRTI BRŽE NEGO IKAD PRIJE

Budimo realni. Ritam život je danas brži nego ikada prije. Tehnološki napredak je glavni krivac. Pomoću pametnih telefona možemo nazvati bilo koga u bilo kojem trenutku. Trenutno se razbjesnimo ako nam netko vidi poruku na Facebooku i ne odgovori u idućih 10 minuta. Prema jednoj studiji, prije deset godina nam je trebala jedna cijela sekunda VIŠE kako bismo prehodali 100 metara.

Ovaj osjećaj hitnosti je još više uočljiv kada se usredotočimo na našu budućnost. Društvo je vrlo osuđujuće prema onima koji ne uspijevaju u životu dovoljnom brzinom. Starije generacije koje su pomalo zaboravile kako je imati 25 godina su posebno talentirani za postavljanje neugodnih pitanja. Da sam dobio dolar svaki put kad me netko od članova obitelji pitao fatalno pitanje: “Kad ćeš se ženit?”, danas bih imao… jako puno dolara.

Još jedan razlog zbog kojeg je društveni pritisak veći nego ikad prije je mogućnost usporedbe s većim brojem ljudi nego ikad prije. Što me dovodi do sljedeće točke.

• internet i društvene mreže

Budimo realni, svatko od nas se u određenoj mjeri voli uspoređivati s drugim ljudima. Svi mi povremeno odradimo jedan “reality check” i provjeravamo gdje smo u životu u odnosu na ljude oko nas. Kako se ono kaže; nitko ne želi biti najveći glupan u razredu.

Jedna od posljedica razvoja Interneta i pojave društvenih mreža je ta da je taj razred danas veći nego ikada u povijesti. Samo desetak godina unazad, broj ljudi s kojima je pojedinac redovito komunicirao je bio znatno manji. Što je još bitnije, puno smo manje bili u toku sa svime što ta osoba radi (ili ne radi) u svojem životu. Internet i društvene mreže su nam omogućili da se što češće uspoređujemo sa što većim brojem ljudi.

Problem je što vrlo lako zaboravljamo da nam društvene mreže prezentiraju iskrivljenu sliku stvarnosti. Da gledamo najbolje od najboljeg iz života svake osobe. Da masa ljudi predstavlja stvari boljima nego što uistinu jesu. ⁽⁸⁾Primjerice, siguran sam da svi znamo barem jedan naporan par koji nam poplavljuje Facebook zid objavama u kojima jedno drugome izjavljuju vječnu ljubav, dok im je u stvarnosti veza izrazito nezdrava i disfunkcionalna Vrlo je lako izgubiti doticaj s realnosti i zamisliti kako svi ostali žive puno boljim životom nego mi.

Zamisliti da smo negdje, u nekom trenutku, napravili pogrešan odabir.

• SLOBODA IZBORA

U studiji koju su proveli D. A. Redelmeier i E. Shafir ⁽⁹⁾Redelmeier D. A., Shafir E., Donošenje Odluka u Medicinskim Situacijama Koje Nude Višestruke Alternative, liječnici su bili informirani o lijeku X. Zatim je zatraženo od njih da ga propišu pacijentima s osteoartritisom. Očito su ga smatrali dobrom solucijom jer ga je samo 28 % odbilo propisati. Međutim, kad je od druge grupe liječnika zatraženo da propišu lijek X ili jednako kvalitetan lijek Y, 48% njih nije propisalo niti jedan. Očigledno, dodavanje dodatne mogućnosti je otežalo liječnicima odabir, bez obzira na to što se radilo o lijeku jednake kvalitete.

Dan Gilbert, pisac knjige Stumbling Onto Happiness, objasnio je njihovo ponašanje:

Ako ste se ikad našli u situaciji u kojoj ste rekli „Teško mi je odlučiti između dva nova filma, pa ću ostati doma i gledati reprize”, onda vam je jasno kroz što su liječnici prolazili.

Svi se mi u određenoj mjeri ponašamo kao liječnici iz navedene studije – volimo imati mogućnost izbora. Međutim, onoga trenutka kada broj tih izbora dosegne kritičnu masu, često imamo problema odabrati jednu od mogućnosti. Strah nas je pogrešnog izbora i činjenice da bi ostali izbori mogli biti bolji. ⁽¹⁰⁾ U 21 stoljeću, dva engleska termina koja opisuju ovaj fenomen su definirana. FOMO ili Fear Of Missing Out i FOBO ili Fear Of Better Option Glavni razlog zbog kojeg je ovaj fenomen izraženiji nego ikad prije je taj što se broj izbora nevjerojatno povećao. U odnosu na razdoblje prije 50-tak godina, broj opcija kojima nas život zasipa je narastao na gotovo svim razinama.

Probajmo razmotriti nešto banalno poput gledanja TV-a. U prošlosti, bilo je čudo ako se u kućanstvu nalazio makar i jedan TV uređaj, a kamoli veći broj kanala. Danas je sve drugačije. Niste sigurni što gledati? Samo uzmete daljinski i odaberete jedan od 100 dostupnih kanala. Ili otvorite Netflix i odaberete dokumentarac ili seriju po vlastitom odabiru. Ili upišete u youtube ime bilo kojeg filma kojeg biste željeli pogledati. ⁽¹¹⁾Ili jednostavno skinete film s piratebaya. Bar tako kažu. Niste to čuli od mene

Naša karijera je možda još i bolji primjer. Nije ni čudo da je sve teže pronaći posao iz snove – jednostavno je previše mogućnosti i opcija u 21 stoljeću. Prije 50mtak godina, prije izuma interneta, granice nisu bile otvorene i putovanja su bila znatno sporija. Nije bilo neuobičajeno provesti cijeli život na istom radnom mjestu. Prosječan farmer u Texasu je više manje bio osuđen da ostane farmer do kraja života. Danas, s druge strane, samostalno zapošljavanje je lakše nego ikada prije, sve je veći broj nezavisnih poduzetnika, puno je jednostavnije preseliti se u drugu državu, itd. Postoji hrpa različitih mogućnosti, i upravo je ta hrpa ono što polako ubija našu generaciju.

BORBA PROTIV KRIZE KASNIH DVADESETIH

E sad, ovo je dio članka u kojem ću vas razočarati. ⁽¹²⁾Kao da već do sada nisam. Naime, do sada sam vrlo efikasno razložio problem bez da sam ponudio ikakvu naznaku njegovog rješenja. Ipak, kriza kasnih dvadesetih počinje dobivati na značaju unazad zadnjih nekoliko godina. ⁽¹³⁾ Sjećate se dr. Olivera Robinsona, spomenutog maloprije? Čovjek je posvetio veći dio svoje karijere – desetak godina, proučavajući ovaj fenomen Brojne publikacije i knjige su objavljene koja razmatraju krizu iz različitih kuteva i nude mnogobrojne korisne savjete. Odlučio sam kombinirati najčešće od njih sa svojim (prebogatim) iskustvom i prezentirati ih u obliku još jedne numerirane liste.

Jer tko ne voli numerirane liste.

• NISI SAM

U mjesecima nakon promocije, hrpa mojih bliskih prijatelja je također diplomirala i zaposlila se. Neki su već bili u dugotrajnim vezama, neki su se odselili od roditelja, neki su tvrdili kako su dobili upravo onaj posao koji su željeli. Međutim, nitko od njih nije rekao da mu je sve posloženo. Kroz razgovor sam shvatio da svi odreda imaju neke svoje sumnje. Neke svoje nesigurnosti. Vlastita pitanja.

Rijetki ljudi u kasnim dvadesetima koje znam uopće tvrde da znaju sve o životu.

Pisao sam već na ovom blogu o tome kako su naši problemi rijetko isključivo naši.  To ne znači da nisu stvarni. Niti ih ova spoznaja rješava sama po sebi. Međutim, sama činjenica da poznamo nekoga tko je u sličnoj situaciji kao i mi, tko nas može saslušati i shvatiti i na koga možemo računati, je vrlo smirujuća. Razgovaranje s vršnjacima, njegovanje međuljudskih odnosa, druženje s ljudima i dijeljenje iskustava se vrlo često spominje kao jedan od najefikasnijih načina borbe protiv krize kasnih dvadesetih.

Sve to znači da nismo iracionalni ili nerazumni. To znači da su stvari koje nam se događaju savršeno normalne.

Zastrašujuće. I zbunjujuće.

Ali normalne.

• zAOKUPIRANOST PROBLEMIMA NIJE PROBLEM

U svojoj knjizi Subtle Art Of Not Giving A Fuck, Mark Manson poistovjećuje sreću s rješavanjem problema. ⁽¹⁴⁾Nekima će to možda biti poznato iz Ti Si Za Kurac članka, ali tu rečenicu smatram toliko važnom, da sam ju odlučio spomenuti i ovdje I to ne bilo kakvih problema. Teških, visokokvalitetnih problema. O moj bože, samo želim otići spavati i pričekati da dan prođe tipa problema.

Manson je zapravo preformulirao riječi jednog od najutjecajnijih i najpoznatijih psihologa 20 stoljeća, Erika Eriksona. Erikson, koji se cijeloga života bavio pitanjima identiteta, je napisao sljedeće u svojoj knjizi Identity: Youth And Crisis:

Kriza […] nije neizbježna katastrofa, već neizbježna prekretnica, kritičan trenutak, u kojem se čovjek razvija, oporavlja i profilira na jedan ili na drugi način.

Meni osobno gore navedeni citati imaju jako puno smisla. Trčanje maratona nas čini sretnima. Završetak fakulteta nas čini ponosnima. Odgoj djeteta nas u potpunosti ispunjuje. ⁽¹⁵⁾Barem me u to konstantno uvjeravaju moji roditelji Nijedna od navedenih stvari nije ugodna, ili, nedaj bože, lagana. Svaka od navedenih aktivnosti uključuje rješavanje niza teških problema. Svaka od njih je često nelagodna i naizgled nemoguća. Ali na kraju svake od njih, rezultat je uvelike vrijedan utrošenog truda i muke.

Mislim da je kriza kasnih dvadesetih djelomično uzrokovana načinom na koji pristupamo vlastitim problemima. Često volimo razmišljati kako su problemi u našem životu nepotrebni. Kako problemi kvare savršenstvo i bezbrižnost naših kasnih dvadesetih godina. Ali ironično, naše kasne dvadesete su upravo period u kojem je broj teških problema ogroman. Mislim da je prihvaćanje ove činjenice jedan od bitnih koraka u borbi protiv krize. Tek kada prihvatimo da će problemi uvijek biti tu, možemo pristupiti njihovom rješavanju.

• iZBJEGAVANJE PROBLEMA IH ZAPRAVO NE RJEŠAVA

Naravno, najlakši način rješavanja problema je njihovo izbjegavanje. Ljudska vrsta je doktorirala na ovom pristupu. Ne samo da odbijamo preuzeti odgovornost za naše probleme, već i vrlo lagano pronađemo izlike zašto nismo. Međutim, bez obzira na to koliko se trudili izbjegavati problem,  prije ili kasnije se poput bumeranga vrati i nastavi nas proganjati.

Moj seksualni život (ili, bolje rečeno, nedostatak istog) je vrlo dobar primjer. To je moja bolna točka već dugi niz godina. S vremenom sam se uspio uvjeriti da to uopće nije nikakav problem. Izlike su varirale s godinama, ali sam se uspio uvjeriti da se nemam potrebu baciti s njim u koštac. Kad god bi se naznake problema pojavile na površini, negirao sam njihov značaj pomoću dobre stare racionalizacije. Odvraćao sam si pažnju razno raznim hobijima. Provodio vrijeme s prijateljima i mislio da nisi usamljen ako nisi sam. Uvjerio sam se da mi je cijelo područje muško-ženske intimnosti potpuno nebitno. Unatoč svim tim mjerama, ispod površine sam cijelo vrijeme bio izgubljeni nesigurni tinejdžer kao i u srednjoj školi. Samo sam to naučio jako dobro skrivati. ⁽¹⁶⁾Ili možda ne tako dobro – vlastite nesigurnosti je praktički nemoguće u potpunosti sakriti. Pretpostavljam da je većina ljudi oko mene bila dovoljno taktična da mi ih ne nabija na nos. Većina!

Taj status quo je trajao neko vrijeme. Nekoliko godina u biti. Sve dok još jedan poprilično loš prvi spoj nije pokrenuo lančanu reakciju. Koja me šutnula u dobi od 24 godine. I kad kažem šutnula, mislim na pregazila-me-poput-buldožera-i-skakala-po-mojem-beživotnom-tijelu. Nagla spoznaja da je problem bio tu svih ovih godina je jebeno boljela. Shvatio sam da se nisam u stanju samostalno uhvatiti u koštac s njim. Shvatio sam da je vrijeme da preuzmem odgovornost. Na kraju sam odlučio krenuti psihoterapeutu i korak po korak krenuti rješavati stvari.

I u konačnici je to bila dosta dobra stvar. Jer, prije ili kasnije se treba, znate, nešto i poduzeti!

• DIJELA, NE RIJEČI

Iako sam tijekom promocije bio na dnu života, jedna dobra stvar je izašla iz cijele te priče. Promocija je poslužila kao alarm upozorenja. Shvatio sam da ne mogu samo nastaviti sa životom. Shvatio sam da nešto trebam promijeniti. Shvatio sam da trebam djelovati. Jedino je pitanje bilo u kojem smjeru.

Otprilike mjesec dana kasnije, otvorio sam vlastiti šahovski blog. Daleko od toga da je bio trenutno uspješan. Ali, radio sam nešto. Posvetio sam se nečemu što volim. Kreativno sam se izražavao i stvarao nešto trajno. Iako i dalje sanjam o tome da živim od njega, nisam niti u jednom trenutku bio isključivo time motiviran.

I nekako, malo po malo, stvari su krenule. Dobro, ni dan danas nije bog zna kako uspješan. Još uvijek nisam pokrio ni početne troškove. ⁽¹⁷⁾Što vjerojatno ima veze s činjenicom da sam srušio stranicu nekoliko puta Međutim, nedavno sam dobio poruku od kolege šahista u kojoj je ustvrdio kako ga je moje pisanje natjeralo da se počne aktivnije baviti šahom. Samo taj komentar i je bio značajniji nego išta drugo što sam doživio u poslovnom okruženju. Dijela, a ne riječi, su definitivno rezultirale jednim velikim osmijehom na mojem licu.

I čini se kako nisam izolirani slučaj sa sličnim iskustvom. Primjerice, u svojem TED Talku – Refusing to Settle: The Quarter-Life Crisis, Adam “Smiley” Poswolsky, autor knjige The Quarter Life Break-Through, spomenuo je djelovanje kao jedan od glavnih načina za rješavanje krize kasnih dvadesetih:

Riskiraj, upiši se na lekcije, volontiraj, putuj, radi u inozemstvu, lansiraj crowd-funding kampanju, započni blog, izgradi tu stranicu. MAKE! THE! ASK!

Mislim da ljudi prečesto traže magično rješenje svih njihovih problema. Žale se, razmišljaju o njima i dolaze do prekrasnih ideja za njihovo rješavanje. Ali ih nikada uistinu ne riješe. Prečesto ostaju pasivni. Prerijetko uistinu djeluju. Vjerojatno zato što djelovanje nije jednostavno. Djelovanje je vrlo teško prvenstveno jer je zastrašujuće.

Dok sam otvarao svoj blog, nisam imao pojma što radim. Napravio sam hrpu kardinalnih grešaka. Učenje o čudnim pojmovima poput WordPressa, HTML-a ili CSS-a ili pronalaženje najelegantnijeg prikaza šahovske ploče na web stranici mi se činilo nemogućom misijom.

Međutim, ljudi često zaboravljaju da hrabrost nije izostanak straha.

Hrabrost je djelovanje USPRSKOS strahu.

• rAZMIŠLJAJTE SVOJOM GLAVOM

U knjizi Barking Up the Wrong Tree, Eric Barker piše o stvarima za kojima su ljudi žalili na samrtnoj postelji. “Žalim što sam toliko radio” i “Žalim što nisam više vremena proveo s prijateljima i obitelji” su bili uvjerljivo u top pet najčešćih. Međutim, znate li što je bio broj jedan?

Žalim što nisam imao hrabrosti živjeti život koji sam želio, a ne život koji su drugi od mene očekivali.

Iskreno smatram da je u ovoj rečenici sadržana srž krize kasnih dvadesetih. Svaki od ranije navedenih uzroka je u određenoj mjeri povezan s ovom rečenicom. Mislim da je ovisnost o tuđem mišljenju jedan od glavnih razloga nezadovoljstva i neostvarivanja punog potencijala.

Želimo se početi baviti novim sportom, ali prijatelji nam kažu da nismo sportski tip? Jebiga, bolje je ostati doma i binge-watchati novu sezonu Narkosa umjesto toga.

Razmišljamo o promjeni posla, ali se bojimo što će nam roditelji reći? Ma zajebi ti to, bolje je ostati nesretan sljedećih 40 godina.

Nesretni smo u vezi, ali nas je strah što će društvo reći ako smo i dalje solo? Ma nema veze, ajmo ući u loš brak i nadati se da će već stvari doći na svoje.

Mislim da prečesto radimo stvari jer pokušavamo ugoditi drugima, a ne jer ih uistinu želimo raditi. Mislim da je vrlo usrano donositi velike životne odluke na temelju tuđeg mišljenja. Mislim da je jedan od najvažnijih koraka prilikom rješavanja krize kasnih dvadesetih prestajanje ugađanja drugima i stavljanje sebe na prvo mjesto. ⁽¹⁸⁾To ne znači da se moramo ponašati kao egoistični kreteni koji u potpunosti ignoriraju tuđe potrebe. Moj stav je a da je sasvim razumno ugađati sebi sve dok ne kršimo tuđa prava, ne kršimo njihove granice i ne činimo im ništa nažao Skoro svaki članak, knjiga ili video o krizi kasnih dvadesetih spominje taj savjet u određenom obliku. Primjerice, u ranije spomenutom TED Talku, Adam Poswolsky nam kaže da:

Se prestanemo uspoređivati s drugima i da se počnemo baviti s onime što je nama značajno.

Još jedan citat iz knjige Get It Together: A Guide to Surviving Your Quarterlife Crisis kaže da je bitno:

Osjećati se dobro u vezi načina na koji zarađujemo, mjesta na kojem živimo i stvari kojima se bavimo. […] Odluke koje donosimo ne moraju nužno biti popularne – trebaju biti ispravne. Za nas. To ne znači da moramo biti kontradiktorni ili nanositi bol ljudima oko sebe.

Na kraju dana, nisu ljudi oko nas ono što nam je najbitnije. Nisu to naši kolege s posla, nije naš šef, naši prijatelji, čak niti supružnik, roditelji ili djeca.

Na kraju dana, najbitniji smo mi sami.

literatura i reference

Vice: The Vice Guide To Getting Through a Mid Twenties Crisis

Lifehacker: How To Overcome Your Quarter-Life Crisis

Forbes: Millennials – This is What Your Quarter-Life Crisis is Telling you

The Guardian: Quarter-Life Crisis – Young, Insecure, Depressed

CNBC: 4 Steps To Break Out Of Your Quarter-Life Crisis

Oliver Robinson: Quarter-Life Crisis – An Overview Of Theory And Research

Oliver Robinson: Emerging adulthood, early adulthood and quarter-life crisis: Updating Erikson for the 21st Century

Mark Manson: FOMO Or How I Learned To Stop Worrying And Love Instagram