Cjeloživotno Učenje

1511. travnja 1983. je  jedan od važnijih datuma u povijesti glazbe.

Negdje oko 9 ujutro, Cliff Burton, James Hetfield i Lars Ulrich pokucali su na vrata stana u New Yorku u kojem je prebivao četvrti član njihovog benda, Dave Mustaine. Probudili su ga, izignorirali njegov mamurluk, izbacili ga iz benda i uručili mu povratnu kartu do Kalifornije.

Kao što su neki od vas već vjerojatno prepoznali, bend iz kojeg je Mustaine izbačen je Metallica. Nije bilo objašnjenja. Nije bilo diskusije, nije bilo drugih šansi, nije bilo žaljenja ⁽¹⁾Svaka referenca na pjesmu Metallice je slučajna.

Da stvar bude još gora za Mustainea, Metallica je upravo  bila potpisala ugovor za snimanje debi albuma. Stigli su u New York tjedan dana prije početka snimanja.  Mustaine je dobio kartu za bus; njegov povratak u Kaliforniju trajao je četiri dana. ⁽²⁾Loudwire: Mustaine Fired From Metallica Anniversary

Razlog Mustaine-ovog izbacivanja je bio jednostavan. Izgleda da je Mustaine imao mali problem s alkoholom. Kad god bi se napio, postajao je iznimno agresivan i čini se da je to smetalo ostatku benda. Činjenica da ga je izbacila skupina ljudi koja je neformalno sama sebe zvala “Alcoholica” otprilike daje predodžbu o razini njegovih problema.

Ostatak priče i pouke koje iz priče možemo izvući savršeno  su opisani u članku Marka Mansona o mjerenju uspjeha u vlastitom životu. Mustaine je kasnije osnovao vlastiti bend, Megadeth, koji zajedno s Metallicom, Slayerom i Anthraxom čini Veliku četvorku thrash metala. Ipak, s obzirom na to da je Metallica komercijalno najuspješnija od sva četiri benda,  čak i mnogo kasnije u životu Mustaine je izjavio da se i dalje smatra neuspješnim. ⁽³⁾Mark Manson: How Do You Measure Your Life

Međutim, priča o Dave Mustaineu i njegovoj percepciji uspjeha nije jedina pouka koju možemo izvući iz navedene epizode.  Mentalitet njegove zamjene u bendu, trenutnog gitarista Metallice, Kirka Hammeta, je također vrlo inspirativan i poučan.

1. travnja iste godine, negdje oko podneva, Hammeta je nazvao menadžer njegovog benda Exodusa, Mark Whitaker (koji je istovremeno bio tonski majstor Metallice). Whitaker mu je ponudio audiciju za Metallicu. Također mu je rekao da će mu te noći poslati demo snimku Metallice kako bi Hammet mogao naučiti sve pjesme. Umjesto da čeka, Hammet je uz par telefonskih poziva sam došao do snimke. Do podneva sljedećeg dana, 2. travnja, Hammet je već naučio polovicu pjesama. Idući tjedan razvalio je na audiciji i dobio mjesto u bendu. ⁽⁴⁾Loudwire: Kirk Hammed Invited Audition Metallica Anniversary

Već ova kratka crtica govori puno o Hammetovom mentalitetu. Međutim, još me više impresionirao Hammetov prvi potez u trenutku u kojem je postao novi član Metallice.

Iako se bend formalno još nije probio, sama činjenica da su dobili priliku snimati album je bila indikativna. U podzemnim krugovima, naveliko se pričalo o Metallici kao idućoj „velikoj stvari“. Već su prve pjesme (od kojih je neke komponirao Dave Mustaine) redefinirale žanr thrash metala. Budući uspjeh bend praktički  se nazirao od samog početka.

Definitivno se prilika da svira u bendu mogla smatrati životnom prilikom za Hammeta. Nakon audicije, imao je svako pravo biti bahat. Imao je svako pravo smatrati da je zaslužio tu priliku. Imao je svako pravo smatrati se privilegiranim. Imao je svako pravo izaći sa članovima svojeg bivšeg benda Exodusa i razvaliti se u alkoholu kao da nema sutra. ⁽⁵⁾Oh, u biti je to i napravio.

U svakom slučaju, nakon što je prihvaćen u bend, Kirk je pokazao zapanjujuću razinu skromnosti. Iako su ga mnogi već smatrali izrazito nadarenim gitaristom, Kirk je shvatio da može/mora dodatno unaprijediti svoje sviranje. Shvatio je da i dalje relativno za kurac u gitari. Riječima psihologa Ryana Holidaya ⁽⁶⁾Ryan Holiday: Ego is the Enemy:

„ Usprsko tome što je postao dio grupe svojih snova i definitivnom odlasku u profesionalne vode, Kirk je inzistirao da treba dodatne instrukcije – da je još uvijek student (…)

Joe Satriani, čovjek kojeg je Hammet odabrao za instruktora, kasnije će i sam postati jedan od najpoznatijih i najboljih gitarista svih vremena (…)

Satriani je bio neobičan odabir za Hammeta s obzirom na dijametralno suprotan stil sviranja. Upravo je to bila i poanta – Kirk  je želio naučiti ono što do tog trenutka nije znao (…)“

Čak i mnogo godina kasnije, nakon što je Metallica postala uspješna, Kirk nikada nije dopustio da mu uspjeh udari u glavu. Za vrijeme svojeg govora prilikom primanja u Rock and roll Kuću slavnih, prezentirao je sve osobine ličnosti koje su i dovele do toga da postane fantastičan gitarist.

Hammet je jedan od najboljih primjera kako nas želja za cjeloživotnim učenjem može dovesti jako jako daleko u životu.

ZAŠTO PRESTAJEMO UČITI

Otprilike prvih 25 godina života, ljudi uče cijelo vrijeme. Učimo stvari poput hodanja i govorenja. Učimo osnovne stvari o svijetu oko nas bombardirajući roditelje s bazilijun pitanja. Učimo da dečki ne mogu uistinu biti prijatelji s djevojkama kao tinejdžeri. Učimo da dečki mogu uistinu biti prijatelji s djevojakama do kraja adolescencije.

Nažalost, stav Kirka Hammeta je iznimka koja potvrđuje pravilo. U jednom trenutku života, prosječni Ivan Horvat izgubi volju za učenjem. Ovaj postepeni gubitak motivacije dijelom je uzrokovan karakteristikom krivulje učenja, koja opisuje ovisnost novih stvari koje naučimo o iskustvu. Matematički gledano, ova ovisnost je ekosponencijalna; mogli bismo reći da je krivulja učenja izrazito zasićena.

Dopustite da pojasnim koncept svima vama koji niste pritisnuli Alt + f4 nakon ovog inženjerskog trabunjanja. Oblik krivulje učenja govori nam da je u početnoj fazi učenja napredak najočitiji. Što više znamo o određenoj tematici, teže je napraviti daljnji iskorak i potrebno je sve više vremena i strpljenja za nova saznanja.

Svatko tko je barem neko vrijeme trenirako neki sport vjerojatno je upoznat s ovim konceptom. Razlika između nekoga tko trenira sport godinu dana i nekoga tko trenira sport pet godina je enormna. U stolnom tenisu ⁽⁷⁾Za potrebe članka smatrati ćemo da je i stolni tenis sport, pravo je čudo ako je netko sposoban povući pravilan forehand spin nakon prve godine treniranja. Isto tako, čudo je ako ga netko nije sposoban povući nakon pet godina treniranja.

S durge strane, ako uzmemo nekoga tko trenira 16 godina i usporedimo ga s nekim tko trenira 20 godina, razlika nije  više tako uočljiva (ukoliko uopće postoji). U toj fazi, potrebni su mjeseci ili možda čak i godine za savladavanje malog detalja koji bi mogao podići igru na novu razinu. Naravno, to zahtijeva puno strpljenja, posvećenosti i ustrajnosti. S obzirom da smo u nekoj mjeri svi ovisni o ishodu, volimo vidjeti rezultate našeg rada čim prije. Nije čudno što velika većina nas lagano izgubi motivaciju za učenjem.

Međutim, nije samo količina motivacije ono što određuje našu želju za učenjem. Moglo bi se diskutirati o tome je li karakter motivacije još i važniji. Za vrijeme našeg formalnog obrazovanja uglavnom smo ekstrinzično motivirani. Učimo nove stvari kako bismo dobili dobre ocjene, kako bi naši roditelji bili sretni ili kako bismo dobro odigrali ulogu razrednog štrebera jer je to uloga s kojom se poistovjećujemo. Nažalost, onoga trenutka kada je naše obrazovanje gotovo, nagrade koje prate učenje također nestanu. Ako je intrinzična motivacija nepostojeća, samo ekstrinzični faktori neće biti dovoljni da nastavimo s cjeloživotnim učenjem.

PARADOKS STRUČNOSTI

Osim problema vezanih uz motivaciju, paradoks stručnosti vjerojatno je još veći neprijatelj naše volje za cjeloživotnim učenjem. Paradoks stručnosti u srži tvrdi da količina našeg znanja ima negativan efekt na učenje novih stvari. U trenutku u kojem počnemo smatrati da smo ekspert u nekom području, ili da netko drugi smatra da smo ekspert, učenje počinje predstavljati vrlo težak zadatak. Jednostavno je teško priznati samome sebi da ne znamo sve, kao što je dopustiti drugima da to saznaju. ⁽⁸⁾Psychology Today: Why We Stop Learning Priznanje da nemamo odgovor na određeno pitanje se smatra slabošću i usko je vezano s osjećajem srama.

Paradoks stručnosti posebno je izražen u današnjem društvu. Potreba da znamo sve pogotovo je eskalirala uslijed razvoja društvenih mreža, kroz koje je pojedinac izložen većem broju ljudi nego ikada prije. S obzirom na to da šira publika “prati” sve što kažemo i napišemo, našu “slabost” može prepoznati veliki broj ljudi. Potencijalni osjećaj srama je izrazito velik. Zato je jednostavnije izbjegavati ga u potpunosti i nikada ne preispitivati svoje znanje na.

Puno je dokaza ovog mentaliteta sveznalice na društvenim mrežama. Prolaskom kroz komentare ispod praktički bilo koje objave ćemo pronaći gomilu ljudi koja pokušava uvjeravati sve ostale kako su oni “sve skužili” i kako su svi ostali u krivu. Međutim, ovakvo ponašanje nije ograničeno na internetski svijet. Ljude koji tvrde kako “nemaju više ništa za naučiti” osobno sam sretao kroz cijeli život.

Dosta očit primjer paradoksa stručnosti prisutan je u hrvatskom stolnom tenisu. Trebao bih dobro razmisliti da se sjetim područja ljudske djelatnosti u kojem sam sreo toliko puno eksperata. Svi znaju sve, od najmanjeg tehničkog detalja do fizičke pripreme i prehrane. Sudeći po komentarima, čovjek bi rekao da je većina trenera igrala ili napravila igrača koji je igrao na svjetskim prvenstvima (Spoiler: nisu).

Nemojte me krivo shvatiti, nisam jedan od elitista koji smatra da samo najveći stručnjaci mogu biti dobri učitelji. Ali jako je iritantno konstantno slušati “Ja ti sve to znam” stavove od ljudi za koje je bolno očito da ne znaju. Često me zapanji manjak samosvijesti u stolnoteniskim krugovima. Svi krive nekoga drugoga za nešto, svi su pametniji od ostalih. Previše je konkurencije i ljubomore i veliki broj ljudi pokušava samo zaraditi novac na brzinu. Rijetko tko njeguje stav prema cjeloživotnom učenju u tom sportu.

Najveća ironija leži u činjenici da rezultati naših juniorskih i seniorskih reprezentacija nikada u povijesti nisu bili lošiji. Da nema Andreja Gaćine (koji je bio svjetski broj 18. u jednom trenutku), Hrvatska bi praktički bila nepostojeća na svjetskoj stolnoteniskoj karti. Usput, Gaćinu su u juniorskoj dobi naši “stručnjaci” proglasili neperspektivnim. Morao je trajno preseliti u Njemačku da postane igrač koji je danas.

Još jedna stvar koju sam primijetio u vezi paradoksa stručnosti je njegova pozitivna koreliranost sa vremenom koje je netko posvetio određenom području. U svezi s tim, izrazito me nervira mentalni sklop većine starijih šahista u Hrvatskoj (kao što ste možda primijetili, nije me posebno teško iznervirati).

S obzirom na to da se čovjek šahom može baviti praktički do smrti, postoji određen broj šahista koji su zagazili u sedmo desetljeće života i bave se šahom preko 40 godina. Ne treba previše napominjati da mnogi smatraju da znaju jako puno o šahu. Ne daj Bože da ih mlađi šahist pokuša nešto naučiti, čak i ako je puno jači igrač od njih. To prijeti njihovom identitetu šahovskog znalca kojeg su kultivirali dugi niz godina.

Jasno je da treba uzeti u obzir da staračka rigidnost i tvrdoglavost rastu s godinama. Ipak, uzevši u obzir izjavu svjetskog prvaka Magnusa Carlsena koji sam tvrdi kako smatra da uopće ne zna puno o šahu, generalnan stav tih šahovskih “znalaca” ispada poprilično zabavan. ⁽⁹⁾Magnus Carlsen: I Don’t Know Much At All

ZAŠTO NE BISMO TREBALI UČITI

Carlsenova izjava jako podsjeća na puno poznatiji citat grčkog filozofa Sokrata, koji je ustvrdio kako : Zna da ništa ne zna”. Osim izbjegavanja iritiranja iritantnih ljudi poput mene, postoje i stvarne beneficije prihvaćanja Sokratove filozofije kao vlastite:

1. POSTAJEMO SRETNIJI

Naši pretci bili su vrlo jednostavni ljudi. Sve što su trebali učiniti za sreću je uhvatiti mamuta i poševiti ženku po izboru po povratku iz lova (zvuči lagano, zar ne?). Po svojoj prirodi, njihove su potrebe bile primarno fiziološke.

S razvojem društva, razvile su se i ljudske potrebe. Poznati psiholog Abraham Maslow podijelio je potrebe modernog čovjeka u pet kategorija. Struktura potreba je piramidalna; u trenutku u kojem se “niža” potreba zadovolji, pristupamo zadovoljenju “više”. Na vrhu Maslowljeve piramide je potreba za samoaktualizacijom. Osim gomile drugih stvari, samoaktualizacija uključuje stvari poput kreativnosti, prihvaćanja činjenica i rješavanja problema.  ⁽¹⁰⁾Iako postoje određene strje u psiholoziji koji osporavaju Maslowljevu teoriju, ponajviše činjenicu da “više” potrebe zahtijevaju pažnju tek kad su “niže zadovoljene, za potrebe ovoga članka držati ćemo se njegove teorije. Vidjeti  Maslow’s Hiearchy Of Needs – The Pitfalls of Teaching It , za više detalja

Uspješni pisac Daniel H. Pink reinterpretirao je Maslowljeva učenja u svojoj knjizi posvećenoj motivaciji⁽¹¹⁾Drive: Surprising Truth About What Motivates Us:

“Ljudska bića imaju unutarnju tendenciju traženja novih izazova, kako bi proširili i testirali svoje granice, kako bi ih istražili i kako bi nešto naučili.”

Stoga, uz pretpostavku da su naše osnovne potrebe zadovoljene, cjeloživotno učenje nas čini sretnijim osobama. Ovo mogu potvrditi iz vlastitog primjera. Nažalost, ima dana kada nemam apsolutno nikakvog posla na svojem radnom mjestu. Iako to vrijeme pokušavam konstruktivno⁽¹²⁾Za potrebe članka smatrat ćemo da pisanje ovakvih tekstova spada u definiciju “konstruktivnog” iskoristiti, ponekad isključivo gubim vrijeme. Tih dana se nakon posla osjećam puno umornije i nezadovoljnije nego kada nešto stvarno radim. Iako dobivanje plaće za nerad zvuči kao san za mnoge ljude, ja se iskreno osjećam puno ispunjenije kada sam u mogućnosti tu i tamo koristiti svoj mozak.

2. POSTAJEMO ZDRAVIJI

Starenjem funkcionalnost našega mozga propada. Cjeloživotno učenje može usporiti ovaj proces s obzirom da konstantan angažman mozga razvija nove neuronske puteve. Starije osobe koje su učile cijeli život su ostvarile bolje rezultate na testovima memorije, kognitivnim testovima, imaju smanjen rizik od demencije i Alzheimera. ⁽¹³⁾Brojni članci, poput ovoga, to potvrđuju: Psychology Today: Never Too Old Grow Ne Brain Against Dementia 

3. POSTAJEMO ZANIMLJIVIJI, KARIZMATIČNIJI, “VEĆI” LJUDI

Vrlo jednostavno – što više toga znamo, na više tema možemo voditi smislen razgovor. Što više znanja akumuliramo, što više iskustva imamo, to se samopouzdanije osjećamo u nepoznatim situacijama. Konstantnim učenjem povećavamo šanse ostvarivanja svojeg punog potencijala i postizanja veličine.

Ranije je spomenut primjer Kirka Hammeta. Nije slučajno da su mnoge povijesne ličnosti koje su učile cijeli život postale velike. Theodore Roosevelt također je dobar primjer. Nakon što je razvio sposobnost brzog čitanja, proždirao je knjige jednu za drugom. Često bi pročitao jednu  ujutro za vrijeme doručka i daljnje tri ili četiri kroz ostatak dana (ovisno o obavezama). Svi koji su ga upoznali bili su impresionirani njegovim poznavanjem najrazličitijih tema. ⁽¹⁴⁾Art of Manliness: Lifelong learning

Bill Gates je vrlo sličan Theodoru Rooseveltu. Na Facebooku je jednom napisao: Neovisno o tome koliko je njegov raspored zauzet, uvijek nađe vremena za čitanjem barem jedne knjige tjedno. Sudeći po njegovoj osobnoj stranici, nije lagao.⁽¹⁵⁾Gatesnotes:Books Naravno, slušanje savjeta Billa Gatesa ne može škoditi. Bill  je ipak poprilično bogata osoba. Što nas dovodi do posljednje stavke.

4. POSTAJEMO BOGATIJI

Iako riječ “bogat” ima višestruko značenje, zadržimo se zasada pri monetarnoj definiciji .

Ljudsko znanje se danas ubrzano povećava. 2013. je procijenjeno kako se cjelokupno ljudsko znanje udvostruči u 12 mjeseci, s tendencijom da će se to u budućnosti to događati svakih 12 sati. Usporedbe radi, do 1900. godine, sveukupno znanje udvostručilo se otprilike jednom u stoljeću. ⁽¹⁶⁾Industrytap: Knowledge Doubling Every 12 months

Posljedično, formalno obrazovanje postaje sve manje bitno. Njegovo trajanje nije pratilo rast količine dostupnih informacija; prije 50 godina većina ljudi diplomirala bi u ranim 20-tima, jednako kao i danas. Cjeloživotno učenje je stoga važnije nego ikada prije, što možemo zaključiti i bez ulaska u diskusiju o kvaliteti formalnog obrazovanja.

Ova činjenica posebno je važna na današnjem poslovnom tržištu. Potencijalni poslodavci traže puno više od fakultetske diplome. Ne može ih se kriviti za to; tek kada sam počeo raditi u stvarnom svijetu shvatio sam koliko me fakultet nije za to pripremio. Trebala su mi 3 mjeseca proučavanja mojeg “područja specijalizacije” kako bih otprilike dobio ideju o tome što se događa u stvarnom svijetu.

Važno je napomenuti da je danas poslovno tržište dinamičnije nego ikada prije. Mnogi poslovi koji danas postoje prije 20 godina su se činili kao daleka prošlost. Također, određeni poslovi koji su danas aktualni mogli bi postati potpuno irelevantni za 20 godina. Konstantnim učenjem, savladavanjem novih vještinja i adaptiranjem na vrli novi svijet značajno povećavamo prilike za zaposlenjem i šanse za stabilne prihode.

Nedavna epizode “Tjednog Večernjeg showa” (eng. The Weekly Tonight) o industriji ugljena u SAD-u odličan je primjer. Iako je to nepopularna stvar za izgovoriti, industrija ugljena suočena je s brojnim problemima zbog kojih se ne može smatrati kompetitivnom u modernom svijetu. Ne postoji jednostavno rješenje za smanjeni broj radnih mjesta u toj industriji. U skladu s filozofijom cjeloživotnog učenja, računalna komapnije Bitsource potiče rudare na dodatnu edukaciju kako bi bili sposobni postati računalni inženjeri u toj kompaniji. ⁽¹⁷⁾The Weekly Tonight: Coal

Ne samo da je ponuda radnih mjesta veća nego ikad; danas je lakše nego ikad pokrenuti vlastiti biznis ni iz čega. Razvoj interneta je omogućio gotovo svima da nude svoje proizvode, svoje usluge, ili se igraju kvazi blogera. ⁽¹⁸⁾Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je u potpunosti slučajna.

Jedna epizoda iz vlastitog života podsjetila me da učenjem ne povećavamo samo mogućnost zarade novaca, nego smanjujemo i vjerojatnost gubitaka. Kad sam počeo raditi, počeo sam i ulagati u dionice. Prije nego što sam se usudio dirnuti u nešto što sam smatrao rizičnom investicijskom klasom, pročitao sam solidnu količinu knjiga i obavio prvu transakciju tek nakon što sam upoznao kako se gospodin Tržište otprilike ponaša.

O toj tematici sam puno razgovarao  sa svojim prijateljima i poprilično zaintrigirao jednoga od njih. Međutim, kada sam mu poslao sve knjige koje sam ja pročitao, odmah je izgubio volju za čitanjem. Nije imao strpljenja niti volje za učenjem. Umjesto toga odmah je kupio dionice, uz tvrdnju da su “to ionako poznate kompanije” i da “on, kao inženjer, valjda zna baratati tu nekim brojkicama”.  Ne treba ni napominjati da je počinio gotovo svaku početničku pogrešku za koje su knjige izričito naglašavale da ih ne radimo:

• Prerano je prodao dionice dok su rasle
• Kupovao je dionice na bazi spekulacije
• Radio opetovane i česte transkacije u nadi za maksimizacijom profita

Naravno, konačan rezultat bio je veliki minus na bankovnom računu. A s obzirom da sam ja bio taj koji ga je djelomično nagovorio da uđe u taj svijet, osjećao sam se poprilično odgovornim. Stoga, idući put kad čujem nekoga kako tvrdi da zna apsolutno sve, vjerojatno ću citirati popularnu seriju Igru Prijestolja. Zato, moj prijatelju, jer si isti kao Jon Snow.

Ne znaš ti ništa.