Depresija je veliki problem modernog doba.

Depresija je izrazito kompleksna boleset. Njezini točni uzroci nisu poznati – veliki broj faktora može pridonijeti njezinom razvoju. Primjerice, ovaj članak spominje zlostavljanje, traume, genetiku, važne životne događaje, probleme u privatnom životu, teške bolesti i zloporabu opojnih sredstava. Ta kompleksnost je i glavni problem – kada ljudi nešto ne razumiju, često to ignoriraju ili zanemaruju.

Međutim, depresiju svakako ne treba zanemarivati. Prema podacima Svjetske Zdravstvene Organizacije, do kraja 2020 depresija će postati druga najraširenija bolest. Procjenjuje sa da oko 300 milijuna ljudi u svijetu pati od nekog oblika depresije. ⁽¹⁾Izvor : http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs369/en/ Samo u Sjedinjenim Američkim Državama, veliki depresivni poremećaji zahvaćaju oko 14,8 milijuna odraslih starijih od 18 – gotovo 7% stanovništva. ⁽²⁾Izvor: https://www.healthyplace.com/depression/depression-information/depression-facts-depression-statistics/

Iako se ostatak svijeta obično voli rugati Sjedinjenim Američkim Državama, mi ostali nismo ništa bolji. Primjerice, prema podacima Varaždinskog instituta za javno zdravstvo, u Hrvatskoj od depresije pati 19% žena i 10 % muškaraca. ⁽³⁾Prema ovom članku: http://www.varazdinske-vijesti.hr/aktualno/uoci-svjetskog-dana-zdravlja-depresija-je-sve-ucestalija-i-treba-ju-destigmatizirati-15194/

Prema statistikama, broj ljudi koji pate od depresije se povećava na dnevnoj bazi. Postavlja se pitanje – zašto je ta brojka toliko veća nego prije 50-70 godina?Zašto je broj ljudi koji pati od depresije konstantno u porastu?

Teško je navesti jedan faktor koji je doveo do ovih poražavajućih brojki. Dopustite nam da spomenemo neke od socioloških koje smatramo važnima i relevantnima:

·        KULTUROLOŠKI UTJECAJ

Iako je čak i danas depresija vrlo stigmatizirana, možete zamisliti kako su stvari izgledale u prošlosti. Prije nekih 50-70 godina, ljudi jednostavno nisu pričali o depresiji. Nitko si nije htio priznati da je možda depresivan. Osim toga, stručna pomoć praktički nije postojala – psihologija ja sama po sebi vrlo mlada znanost, a kamoli područja poput psihoanalize ili psihoterapije.

·        SVIJET U KOJEM ŽIVIMO

Već sam pisao u prethodnom postu o utjecaju svijeta oko nas i o tome koliko loše definiramo uspjeh. Psiholog Tim Kasser, pisac knjige The High Price Of Materialism i jedan od pisaca knjige Psychology and Consumer Culutre je nizom studija pokazao kako je ganjanje ciljeva poput bogatstva, slave ili statusa usko povezano s anksioznošću i depresijom.

·        UDALJENOST OD LJUDI OKO NAS

Budimo iskreni – zbog razvoja tehnologije, sve više i više vremena provodimo ispred malih ekrana umjesto ispred drugih ljudi. Veze s drugim ljudima su sve slabije, prijateljstva propadaju s godinama i sve se više ljudi osjeća usamljeno i izgubljeno. Čak i kada provodimo vrijeme s ljudima, prokleta naprava u našem džepu nas konstantno podsjeća da nismo pogledali najnoviji smiješni video ili zadnju objavu naše simpatije na snapchatu. ⁽⁴⁾Neki članci otvoreno optužuju pametne telefone kao jedan od glavnih uzroka rastućeg broja depresivnih tinejdžera. Za više detalja pročitajte sljedeća dva psychologytoday članka: Why so many todays teens are depressed i Why so many people are stressed and depressed

Gle, druže se…

E sad, zašto sve ovo spominjem? Zato što me nedavno kontaktirao moj prijatelj Antonio, i pitao da li popsychle prihvaća tekstove gostiju. S obzirom na to da mi je prvi put netko postavio to pitanje, malo sam bio zatečen. Istodobno sam bio i vrlo sretan jer je moje pisanje motiviralo i nekoga drugoga da podijeli nešto o sebi, pa sam rekao, zašto ne.

U toku daljnjeg razgovora, Antonio je spomenuo kako želi napisati članak o depresiji i pitao me bi li se takav članak uklapao u koncept ovog bloga. S obzirom na to da je jedan od glavnih ciljeva popsychlea natjerati ljude da se loše osjećaju, rekao sam da se uklapa savršeno. S obzirom na to da sam znao da je aktivan volonter, mislio sam da je kroz svoje aktivnosti susreo velik broj depresivnih ljudi i da želi prenijeti svoja iskustva.

Međutim, ono što je uslijedilo me poprilično šokiralo – Antonio je napisao članak o vlastitoj borbi s depresijom. Najgore od svega je to što nisam imao nikakvog pojma da je depresivan. Iako ga ne poznajem toliko dugo, mislio bih za njega da je zadnja osoba na svijetu s takvim problemom. Zapanjilo me kako nas je lagano zavarati i kako malo pažnje uistinu obraćamo na druge ljude.

Također sam shvatio koliko je Antonio hrabar. Koliko je teško otvoreno pisati o takvim problemima s obzirom na svu stigmu i konstantno posramljivanje depresije i mentalnih bolesti. Ali istodobno me njegov zahtjev ispunio srećom i toplinom – moje pisanje je motiviralo nekog na takav fenomenalan pothvat.

I tako, nakon mnogobrojnih iteracija i revidiranja njegovog teksta, članak je pripremljen za javnost. Osobno sam vrlo zadovoljan konačnim rezultatom. Da se razumijemo – ništa što u njemu piše nije revolucionarno. Ali članak nudi jedinstvenu perspektivu u um depresivne osobe. Nadam se da će se svi koji prolaze kroz nešto slično u njemu pronaći, da će shvatiti da nisu sami u svojim problemima i da će im jedna priča sa sretnim krajem pomoći da se lakše s njima nose.

Zovem se Antonio i patim od depresije.

Za početak bih se htio osvrnuti na jedno često pitanje: Je li depresija stvarna? Nije li to sve samo u tvojoj glavi? Želio bih reći jednom za svagda: A) NE NIJE! i B) JEBI SE!. Depresija nije samo u mojoj glavi. Depresija je stvaran i ozbiljan problem u današnjem društvu. Depresija je zastrašujuća bolest koja dovodi osobu do stanja u kojem se osjeća usamljeno i napušteno.

Bez obzira na sve znanstvene dokaze, bez obzira na statistike, puno ljudi i dalje vjeruje da je depresija nešto što osoba sama odluči imati. Da je depresija stvar izbora. Jako malo ljudi misli da je depresija nešto ozbiljno. Stariji ljudi pogotovo smatraju da je to izmišljotina razmaženih mladih generacija. Da se sve svodi na slušanje tužne glazbe i gledanje kroz prozor.

Šta, malo si neraspoložen? Ajmo glavu gore, curico jedna!

To je vrlo opasna zabluda. Osoba ne bira depresiju, depresija bira nju. Vjerujte mi, da sam mogao birati, definitivno bih izabrao da nikada nemam ništa s njom. Nažalost, nije me se ništa pitalo.

S 19 godina mi je službeno dijagnosticirana depresija. Da budem iskren, teško se sjetiti točnog trenutka kada sam shvatio da ju imam. Već sa 16 godina sam počeo osjećati prve simptome. I dalje ne znam zašto patim od nje. Depresija se u mom životu samo najednom pojavila i postepeno počela razvijati. Ova postepenost je vrlo velik problem. Nije da se čovjek jednog dana probudi i kaže: U jebemti, malo sam tužan danas.

Ništa slično.

Depresija dolazi u malim dozama. Čovjek se počinje boriti s malim stvarima, poput odlazaka u šetnju, ali se ma početku uvjerava da to nije nikakav problem. „Ma samo sam malo umoran, to je sve.“ Mi ljudi smo vrlo dobri u racionalizaciji i sami sebe uvjerimo da je to samo prolazno razdoblje. Nažalost, malo po malo, iz dana u dana, depresija postaje sve jača i rupa u kojoj se čovjek nađe sve veća i veća.

Na kraju se ispostavi da to nije samo prolazno razdoblje. U jednom trenutku čovjek prihvati depresiju kao nešto normalno i odluči staviti masku. Masku koja drugima poručuje: „Dobro sam! Sretan sam!“  Maska koja funkcionira neko vrijeme, ali koju je svakoga dana sve teže održavati.

Čovjek ima osjećaj kao da nikada neće biti sretan. Pojmovi poput „zadovoljstva“ i „sreće“ se čine nedostižnima. Stvari u kojima smo uživali u prošlosti se sada čine potpuno bezvrijednima. Čak i najobičniji zadaci postaju naporni i bolni. Čovjek se osjeća kao da mu nevidljivi uteg visi nad cijelim tijelom. Svaki korak se čini kao najteža stvar na svijetu. U nekom trenutku se čovjek počinje kriviti i osjećati sram u vezi svega što je i što nije učinio.

To je trenutak u kojem motivacija pada u nulu. Čovjek se pita: „Zašto bih se trudio kada me ionako ništa ne uveseljava? Ako me ništa ne veseli, koja je svrha?“ Tjedni i mjeseci prolaze, a život se pretvara u beskonačnu petlju tuge i boli.

Mali dio nas želi ispraviti stvari. Ali taj dio živi samo par sati. Tu i tamo se potrudimo i pokušamo izaći van i družiti se s ljudima, ali ti pozitivni intervali vrlo kratko traju.

Čovjek se počne boriti u svakodnevnim situacijama, poput razgovora s prijateljima. Počinjemo razmišljati da li uistinu trebamo ljude oko nas. Kao da svaka interakcija s drugim ljudima završava katastrofom. S obzirom na to da je osjećaj srama već uvelike prisutan, u nekom trenutku počinjemo izbjegavati ljude u potpunosti. Na kraju, depresija vodi u izolaciju, jer u izolaciji nitko ne postavlja teška i glupa pitanja.

U konačnici, počinjemo tjerati ljude od nas. Prijateljstva i međuljudski odnosi se ruše kao kula od karata. Depresija je jedan veliki začarani krug s obzirom na to da su ljudi oko nas najveća šansa za spas – što nam je teže to više tjeramo ljude od sebe, što nam dodatno otežava situaciju. Na kraju počnemo u potpunosti ignorirati obitelj i prijatelje.

Počinješ shvaćati da ti je sama egzistencija nepodnošljiva. Shvatiš da postoje samo dvije opcije. Prva opcija je pokušati se suočiti s problemom, što je praktički nemoguće bez profesionalne pomoći. Druga opcija je skratiti si muke jednom za svagda.

Druga opcija je oduzeti si život. ⁽⁵⁾Možda zvučim kao melodramatičan emo tinejdžer, ali to je realnost. Prema Mayo Clinic studiji, 65% ljudi dijagnoscitiracnih s depresijom ima suicidalne misli. 6% njih ga pokuša

Kao što su oni s boljom moći zapažanja već primijetili, s obzirom na to da pišem ove riječi, nisam još izvršio samoubojstvo. Nakon dugačke bitke, uspio sam stati na noge. Periodi depresije i dalje postoje, ali su kraći i manje intenzivni nego ikad prije.

Kako sam se uspio izvući? Kako sam se uspio nositi sa svim svojim problemima? Tri stvari su bile od ogromne pomoći:

·        ANTIDEPRESIVI

Antidepresivi su bili ključni u inicijalnoj fazi borbe. Njihova uloga je ublažavanje simptoma depresije i prevencija depresivnih faza.

Nažalost, dan danas su lijekovi za borbu protiv depresije jako stigmatizirani. Da vam neko kaže da uzima Prozac, što biste pomislili? Kako biste reagirali? Vjerojatno biste pretpostavili da nešto nije u redu s njim. Vjerojatno biste se malo odmaknuli od te osobe. Vjerojatno biste mislili da imate posla s luđakom.

Takvo osuđivanje nije karakteristično isključivo za ‘vanjske ljude’. Čak i depresivni ljudi često odbijaju uzimati lijekove. Često smatraju kako je prihvaćanje lijekova i službena potvrda da su sišli sa uma.  ⁽⁶⁾Sjetite se Elliota Rodgera iz prethodnog članka koji je prošao kroz nešto slično  – Vjekoslav Nemec Često sumnjaju da im antidepresivi uistinu mogu pomoći.

Nažalost, nekada su i u pravu. Kao što je često slučaj s medicinskim preparatima, antidepresivi mogu nekima puno pomoći, a istodobno nemati nikakav efekt na druge. Dodatno, neki psihoterapeuti, vrlo laki na obaraču, su ih skloni propisivati kao magično rješenje za sve probleme. Što ti ‘profesionalni propisivači pilula’ ne shvaćaju je da su, u većini slučajeva, antidepresivi najefikasniji u kombinaciji s nekim oblikom terapije. U knjizi Feeling Good: the New Mood Therapy, kognitivni terapeut David Burns je napisao:

„Lijekovi su najučestaliji oblik tretmana depresije u Sjedinjenim Američkim Državama. Ustaljeno mišljenje, koje i mediji propagiraju, je da su lijekovi i najefikasniji oblik liječenja. Ipak, ovakvo mišljenje nije u skladu s rezultatima brojnih studija provedenih unazad zadnjih 20 godina. Te studije pokazuju da su novi oblici psihoterapije, pogotovo kognitivna terapija, u najmanju ruku jednako efikasni, a kod većine pacijenata i efikasniji, nego  lijekovi.“

Poznato je da antidepresivi za sobom neminovno vuku negativne nuspojave. I sam sam kroz njih prošao nakon što sam ih počeo uzimati – i nije bilo nimalo ugodno. Patio sam od glavobolja, vrtoglavice i konstantnog nedostatka sna.

Međutim, većina nuspojava je bila prisutna samo u prvih par tjedana liječenja. I unatoč njima, antidepresivi su mi puno pomogli. Učestalost i intenzitet ‘depresivnih episoda’ su se znatno smanjili. Mislim da su u početku antidepresivi bili ključan faktor u borbi sa simptomima depresije, poput osjećaja praznine, iscrpljenosti i ekstremne tuge.

Naravno, vrlo je bitno raspraviti sve prednosti i nedostatke antidepresiva sa svojim doktorom. I nemojte zaboraviti – na kraju ste vi ti koji donosite konačnu odluku.

Utjecaj antidepresiva na prevenciju povrata depresivnih peroda (Izvor: https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmedhealth/PMH0087089/)

·        PSIHOTERAPIJA

Drugi važan faktor u mojoj borbi protiv depresije su bile sesije kod psihoterapeuta.

Shvaćanje vlastitih osjećaja i razvijanje samosvijesti su najvažnije posljedice terapeutskog procesa. Kroz razgovor sa stručnom osobom, uspio sam identificirati mehanizme pomoću kojih se mogu lakše nositi sa svojim problemima i osjećajima. Moj terapeut je vidio stvari iz drugačije perspektive nego ja i kroz terapiju me je uspio ‘natjerati’ da i sam prihvatim tu ‘pozitivnu’ perspektivu.

Naravno, taj proces nije jednostavan. Kroz terapiju sam prošao kroz brojne teškoće. ⁽⁷⁾Vrlo vjerojatno – ako terapija ne ‘boli’ – radiš ju pogrešno Glavna je ponovno bila reakcija okoline – prijatelji i obitelj nisu shvatili zašto sada moram ‘ići na tu blesavu terapiju’. Slično kao i s antidepresivima, uz terapiju se vežu brojne stigme. Ljudi koji posjećuju terapeuta se često smatraju ludima.

Osim drugih ljudi, i sam sebi sam često bio najveći protivnik. Često nisam vidio svrhu odlaska na sesiju. Problem koji se često javlja u procesu terapije je osjećaj da terapija nikamo ne vodi. Da nema nikakvog napretka.

Ipak, na kraju sam uspio vidjeti svjetlo na kraju dugačkog i mračnog tunela.

Nakon mnogih izgubljenih bitaka, dobio sam šansu da dobijem rat.

·        DRUGI LJUDI

„Jedna od najljepših karakteristika istinskog prijateljstva je shvaćati i biti shvaćen.“ – Lucije Seneka

Iako mi je profesionalna pomoć definitivno bila potrebna, na kraju balade, najveći posao odradili su ljudi oko mene. Obitelj i bliski prijatelji koji su bili uz mene kada sam ih najviše trebao. Unazad zadnjih par godina, stekao sam nekoliko jakih prijateljstava koja su mi pomogla nadvladati depresiju i depresivne periode. ⁽⁸⁾Ljudi, ako ovo čitate, puno vam hvala! Najbolji ste!

Kad ste depresivni, vrlo je utješno da, bez obzira na to koliko se usamljeno osjećali, nikad niste uistinu sami. Definitivno niste jedini na svijetu sa takvim problemima. Osim toga, ljudima oko vas je stalo do vas i vole vas upravo onakvima kakvi jeste. Iako se često sramite depresije i zbog toga osjećate napušteno, vjerujte mi.

Nikada. Niste. Sami.

Depresiju je toliko lakše nadvladati kada ste okruženi prijateljima i obitelji koji shvaćaju što se događa, koji vas gledaju bez osude. U nekoliko navrata kada sam imao napadaje panike, ljudi su bili voljni razgovarati sa mnom dok napadaji ne nestanu. Često su ti razgovori trajali do sitnih jutarnjih sati (5 ili 6 ujutro!). Ti ljudi su često imali obaveze idući dan. Ti ljudi su često imali svoje brige i probleme. Ti ljudi su često morali živjeti vlastiti život.

Ali su bili tu!

I to je na kraju ono najvažnije. Jer ako ne patite od depresije, logično je za očekivati da niste sposobni shvatiti bol kroz koju depresivna osoba prolazi. Uostalom, nitko to niti ne očekuje od vas. Savršena i dostatna pomoć je jednostavno biti tu.

Vrlo često, depresivna osoba ne zna što treba, ali sigurno trebaju nekoga tko će se naći u istoj sobi s njima bez da ih sudi. Nekoga kome neće smetati da li ta osoba vrišti ili plače. Nekoga ko će im pomoći preživjeti u teškim vremenima.

Jer, na kraju, depresija se svodi na to.

Preživljavanje!

1511. travnja 1983. je  jedan od važnijih datuma u povijesti glazbe.

Negdje oko 9 ujutro, Cliff Burton, James Hetfield i Lars Ulrich pokucali su na vrata stana u New Yorku u kojem je prebivao četvrti član njihovog benda, Dave Mustaine. Probudili su ga, izignorirali njegov mamurluk, izbacili ga iz benda i uručili mu povratnu kartu do Kalifornije.

Kao što su neki od vas već vjerojatno prepoznali, bend iz kojeg je Mustaine izbačen je Metallica. Nije bilo objašnjenja. Nije bilo diskusije, nije bilo drugih šansi, nije bilo žaljenja ⁽¹⁾Svaka referenca na pjesmu Metallice je slučajna.

Da stvar bude još gora za Mustainea, Metallica je upravo  bila potpisala ugovor za snimanje debi albuma. Stigli su u New York tjedan dana prije početka snimanja.  Mustaine je dobio kartu za bus; njegov povratak u Kaliforniju trajao je četiri dana. ⁽²⁾Loudwire: Mustaine Fired From Metallica Anniversary

Razlog Mustaine-ovog izbacivanja je bio jednostavan. Izgleda da je Mustaine imao mali problem s alkoholom. Kad god bi se napio, postajao je iznimno agresivan i čini se da je to smetalo ostatku benda. Činjenica da ga je izbacila skupina ljudi koja je neformalno sama sebe zvala “Alcoholica” otprilike daje predodžbu o razini njegovih problema.

Ostatak priče i pouke koje iz priče možemo izvući savršeno  su opisani u članku Marka Mansona o mjerenju uspjeha u vlastitom životu. Mustaine je kasnije osnovao vlastiti bend, Megadeth, koji zajedno s Metallicom, Slayerom i Anthraxom čini Veliku četvorku thrash metala. Ipak, s obzirom na to da je Metallica komercijalno najuspješnija od sva četiri benda,  čak i mnogo kasnije u životu Mustaine je izjavio da se i dalje smatra neuspješnim. ⁽³⁾Mark Manson: How Do You Measure Your Life

Međutim, priča o Dave Mustaineu i njegovoj percepciji uspjeha nije jedina pouka koju možemo izvući iz navedene epizode.  Mentalitet njegove zamjene u bendu, trenutnog gitarista Metallice, Kirka Hammeta, je također vrlo inspirativan i poučan.

1. travnja iste godine, negdje oko podneva, Hammeta je nazvao menadžer njegovog benda Exodusa, Mark Whitaker (koji je istovremeno bio tonski majstor Metallice). Whitaker mu je ponudio audiciju za Metallicu. Također mu je rekao da će mu te noći poslati demo snimku Metallice kako bi Hammet mogao naučiti sve pjesme. Umjesto da čeka, Hammet je uz par telefonskih poziva sam došao do snimke. Do podneva sljedećeg dana, 2. travnja, Hammet je već naučio polovicu pjesama. Idući tjedan razvalio je na audiciji i dobio mjesto u bendu. ⁽⁴⁾Loudwire: Kirk Hammed Invited Audition Metallica Anniversary

Već ova kratka crtica govori puno o Hammetovom mentalitetu. Međutim, još me više impresionirao Hammetov prvi potez u trenutku u kojem je postao novi član Metallice.

Iako se bend formalno još nije probio, sama činjenica da su dobili priliku snimati album je bila indikativna. U podzemnim krugovima, naveliko se pričalo o Metallici kao idućoj „velikoj stvari“. Već su prve pjesme (od kojih je neke komponirao Dave Mustaine) redefinirale žanr thrash metala. Budući uspjeh bend praktički  se nazirao od samog početka.

Definitivno se prilika da svira u bendu mogla smatrati životnom prilikom za Hammeta. Nakon audicije, imao je svako pravo biti bahat. Imao je svako pravo smatrati da je zaslužio tu priliku. Imao je svako pravo smatrati se privilegiranim. Imao je svako pravo izaći sa članovima svojeg bivšeg benda Exodusa i razvaliti se u alkoholu kao da nema sutra. ⁽⁵⁾Oh, u biti je to i napravio.

U svakom slučaju, nakon što je prihvaćen u bend, Kirk je pokazao zapanjujuću razinu skromnosti. Iako su ga mnogi već smatrali izrazito nadarenim gitaristom, Kirk je shvatio da može/mora dodatno unaprijediti svoje sviranje. Shvatio je da i dalje relativno za kurac u gitari. Riječima psihologa Ryana Holidaya ⁽⁶⁾Ryan Holiday: Ego is the Enemy:

„ Usprsko tome što je postao dio grupe svojih snova i definitivnom odlasku u profesionalne vode, Kirk je inzistirao da treba dodatne instrukcije – da je još uvijek student (…)

Joe Satriani, čovjek kojeg je Hammet odabrao za instruktora, kasnije će i sam postati jedan od najpoznatijih i najboljih gitarista svih vremena (…)

Satriani je bio neobičan odabir za Hammeta s obzirom na dijametralno suprotan stil sviranja. Upravo je to bila i poanta – Kirk  je želio naučiti ono što do tog trenutka nije znao (…)“

Čak i mnogo godina kasnije, nakon što je Metallica postala uspješna, Kirk nikada nije dopustio da mu uspjeh udari u glavu. Za vrijeme svojeg govora prilikom primanja u Rock and roll Kuću slavnih, prezentirao je sve osobine ličnosti koje su i dovele do toga da postane fantastičan gitarist.

Hammet je jedan od najboljih primjera kako nas želja za cjeloživotnim učenjem može dovesti jako jako daleko u životu.

ZAŠTO PRESTAJEMO UČITI

Otprilike prvih 25 godina života, ljudi uče cijelo vrijeme. Učimo stvari poput hodanja i govorenja. Učimo osnovne stvari o svijetu oko nas bombardirajući roditelje s bazilijun pitanja. Učimo da dečki ne mogu uistinu biti prijatelji s djevojkama kao tinejdžeri. Učimo da dečki mogu uistinu biti prijatelji s djevojakama do kraja adolescencije.

Nažalost, stav Kirka Hammeta je iznimka koja potvrđuje pravilo. U jednom trenutku života, prosječni Ivan Horvat izgubi volju za učenjem. Ovaj postepeni gubitak motivacije dijelom je uzrokovan karakteristikom krivulje učenja, koja opisuje ovisnost novih stvari koje naučimo o iskustvu. Matematički gledano, ova ovisnost je ekosponencijalna; mogli bismo reći da je krivulja učenja izrazito zasićena.

Dopustite da pojasnim koncept svima vama koji niste pritisnuli Alt + f4 nakon ovog inženjerskog trabunjanja. Oblik krivulje učenja govori nam da je u početnoj fazi učenja napredak najočitiji. Što više znamo o određenoj tematici, teže je napraviti daljnji iskorak i potrebno je sve više vremena i strpljenja za nova saznanja.

Svatko tko je barem neko vrijeme trenirako neki sport vjerojatno je upoznat s ovim konceptom. Razlika između nekoga tko trenira sport godinu dana i nekoga tko trenira sport pet godina je enormna. U stolnom tenisu ⁽⁷⁾Za potrebe članka smatrati ćemo da je i stolni tenis sport, pravo je čudo ako je netko sposoban povući pravilan forehand spin nakon prve godine treniranja. Isto tako, čudo je ako ga netko nije sposoban povući nakon pet godina treniranja.

S durge strane, ako uzmemo nekoga tko trenira 16 godina i usporedimo ga s nekim tko trenira 20 godina, razlika nije  više tako uočljiva (ukoliko uopće postoji). U toj fazi, potrebni su mjeseci ili možda čak i godine za savladavanje malog detalja koji bi mogao podići igru na novu razinu. Naravno, to zahtijeva puno strpljenja, posvećenosti i ustrajnosti. S obzirom da smo u nekoj mjeri svi ovisni o ishodu, volimo vidjeti rezultate našeg rada čim prije. Nije čudno što velika većina nas lagano izgubi motivaciju za učenjem.

Međutim, nije samo količina motivacije ono što određuje našu želju za učenjem. Moglo bi se diskutirati o tome je li karakter motivacije još i važniji. Za vrijeme našeg formalnog obrazovanja uglavnom smo ekstrinzično motivirani. Učimo nove stvari kako bismo dobili dobre ocjene, kako bi naši roditelji bili sretni ili kako bismo dobro odigrali ulogu razrednog štrebera jer je to uloga s kojom se poistovjećujemo. Nažalost, onoga trenutka kada je naše obrazovanje gotovo, nagrade koje prate učenje također nestanu. Ako je intrinzična motivacija nepostojeća, samo ekstrinzični faktori neće biti dovoljni da nastavimo s cjeloživotnim učenjem.

PARADOKS STRUČNOSTI

Osim problema vezanih uz motivaciju, paradoks stručnosti vjerojatno je još veći neprijatelj naše volje za cjeloživotnim učenjem. Paradoks stručnosti u srži tvrdi da količina našeg znanja ima negativan efekt na učenje novih stvari. U trenutku u kojem počnemo smatrati da smo ekspert u nekom području, ili da netko drugi smatra da smo ekspert, učenje počinje predstavljati vrlo težak zadatak. Jednostavno je teško priznati samome sebi da ne znamo sve, kao što je dopustiti drugima da to saznaju. ⁽⁸⁾Psychology Today: Why We Stop Learning Priznanje da nemamo odgovor na određeno pitanje se smatra slabošću i usko je vezano s osjećajem srama.

Paradoks stručnosti posebno je izražen u današnjem društvu. Potreba da znamo sve pogotovo je eskalirala uslijed razvoja društvenih mreža, kroz koje je pojedinac izložen većem broju ljudi nego ikada prije. S obzirom na to da šira publika “prati” sve što kažemo i napišemo, našu “slabost” može prepoznati veliki broj ljudi. Potencijalni osjećaj srama je izrazito velik. Zato je jednostavnije izbjegavati ga u potpunosti i nikada ne preispitivati svoje znanje na.

Puno je dokaza ovog mentaliteta sveznalice na društvenim mrežama. Prolaskom kroz komentare ispod praktički bilo koje objave ćemo pronaći gomilu ljudi koja pokušava uvjeravati sve ostale kako su oni “sve skužili” i kako su svi ostali u krivu. Međutim, ovakvo ponašanje nije ograničeno na internetski svijet. Ljude koji tvrde kako “nemaju više ništa za naučiti” osobno sam sretao kroz cijeli život.

Dosta očit primjer paradoksa stručnosti prisutan je u hrvatskom stolnom tenisu. Trebao bih dobro razmisliti da se sjetim područja ljudske djelatnosti u kojem sam sreo toliko puno eksperata. Svi znaju sve, od najmanjeg tehničkog detalja do fizičke pripreme i prehrane. Sudeći po komentarima, čovjek bi rekao da je većina trenera igrala ili napravila igrača koji je igrao na svjetskim prvenstvima (Spoiler: nisu).

Nemojte me krivo shvatiti, nisam jedan od elitista koji smatra da samo najveći stručnjaci mogu biti dobri učitelji. Ali jako je iritantno konstantno slušati “Ja ti sve to znam” stavove od ljudi za koje je bolno očito da ne znaju. Često me zapanji manjak samosvijesti u stolnoteniskim krugovima. Svi krive nekoga drugoga za nešto, svi su pametniji od ostalih. Previše je konkurencije i ljubomore i veliki broj ljudi pokušava samo zaraditi novac na brzinu. Rijetko tko njeguje stav prema cjeloživotnom učenju u tom sportu.

Najveća ironija leži u činjenici da rezultati naših juniorskih i seniorskih reprezentacija nikada u povijesti nisu bili lošiji. Da nema Andreja Gaćine (koji je bio svjetski broj 18. u jednom trenutku), Hrvatska bi praktički bila nepostojeća na svjetskoj stolnoteniskoj karti. Usput, Gaćinu su u juniorskoj dobi naši “stručnjaci” proglasili neperspektivnim. Morao je trajno preseliti u Njemačku da postane igrač koji je danas.

Još jedna stvar koju sam primijetio u vezi paradoksa stručnosti je njegova pozitivna koreliranost sa vremenom koje je netko posvetio određenom području. U svezi s tim, izrazito me nervira mentalni sklop većine starijih šahista u Hrvatskoj (kao što ste možda primijetili, nije me posebno teško iznervirati).

S obzirom na to da se čovjek šahom može baviti praktički do smrti, postoji određen broj šahista koji su zagazili u sedmo desetljeće života i bave se šahom preko 40 godina. Ne treba previše napominjati da mnogi smatraju da znaju jako puno o šahu. Ne daj Bože da ih mlađi šahist pokuša nešto naučiti, čak i ako je puno jači igrač od njih. To prijeti njihovom identitetu šahovskog znalca kojeg su kultivirali dugi niz godina.

Jasno je da treba uzeti u obzir da staračka rigidnost i tvrdoglavost rastu s godinama. Ipak, uzevši u obzir izjavu svjetskog prvaka Magnusa Carlsena koji sam tvrdi kako smatra da uopće ne zna puno o šahu, generalnan stav tih šahovskih “znalaca” ispada poprilično zabavan. ⁽⁹⁾Magnus Carlsen: I Don’t Know Much At All

ZAŠTO NE BISMO TREBALI UČITI

Carlsenova izjava jako podsjeća na puno poznatiji citat grčkog filozofa Sokrata, koji je ustvrdio kako : Zna da ništa ne zna”. Osim izbjegavanja iritiranja iritantnih ljudi poput mene, postoje i stvarne beneficije prihvaćanja Sokratove filozofije kao vlastite:

1. POSTAJEMO SRETNIJI

Naši pretci bili su vrlo jednostavni ljudi. Sve što su trebali učiniti za sreću je uhvatiti mamuta i poševiti ženku po izboru po povratku iz lova (zvuči lagano, zar ne?). Po svojoj prirodi, njihove su potrebe bile primarno fiziološke.

S razvojem društva, razvile su se i ljudske potrebe. Poznati psiholog Abraham Maslow podijelio je potrebe modernog čovjeka u pet kategorija. Struktura potreba je piramidalna; u trenutku u kojem se “niža” potreba zadovolji, pristupamo zadovoljenju “više”. Na vrhu Maslowljeve piramide je potreba za samoaktualizacijom. Osim gomile drugih stvari, samoaktualizacija uključuje stvari poput kreativnosti, prihvaćanja činjenica i rješavanja problema.  ⁽¹⁰⁾Iako postoje određene strje u psiholoziji koji osporavaju Maslowljevu teoriju, ponajviše činjenicu da “više” potrebe zahtijevaju pažnju tek kad su “niže zadovoljene, za potrebe ovoga članka držati ćemo se njegove teorije. Vidjeti  Maslow’s Hiearchy Of Needs – The Pitfalls of Teaching It , za više detalja

Uspješni pisac Daniel H. Pink reinterpretirao je Maslowljeva učenja u svojoj knjizi posvećenoj motivaciji⁽¹¹⁾Drive: Surprising Truth About What Motivates Us:

“Ljudska bića imaju unutarnju tendenciju traženja novih izazova, kako bi proširili i testirali svoje granice, kako bi ih istražili i kako bi nešto naučili.”

Stoga, uz pretpostavku da su naše osnovne potrebe zadovoljene, cjeloživotno učenje nas čini sretnijim osobama. Ovo mogu potvrditi iz vlastitog primjera. Nažalost, ima dana kada nemam apsolutno nikakvog posla na svojem radnom mjestu. Iako to vrijeme pokušavam konstruktivno⁽¹²⁾Za potrebe članka smatrat ćemo da pisanje ovakvih tekstova spada u definiciju “konstruktivnog” iskoristiti, ponekad isključivo gubim vrijeme. Tih dana se nakon posla osjećam puno umornije i nezadovoljnije nego kada nešto stvarno radim. Iako dobivanje plaće za nerad zvuči kao san za mnoge ljude, ja se iskreno osjećam puno ispunjenije kada sam u mogućnosti tu i tamo koristiti svoj mozak.

2. POSTAJEMO ZDRAVIJI

Starenjem funkcionalnost našega mozga propada. Cjeloživotno učenje može usporiti ovaj proces s obzirom da konstantan angažman mozga razvija nove neuronske puteve. Starije osobe koje su učile cijeli život su ostvarile bolje rezultate na testovima memorije, kognitivnim testovima, imaju smanjen rizik od demencije i Alzheimera. ⁽¹³⁾Brojni članci, poput ovoga, to potvrđuju: Psychology Today: Never Too Old Grow Ne Brain Against Dementia 

3. POSTAJEMO ZANIMLJIVIJI, KARIZMATIČNIJI, “VEĆI” LJUDI

Vrlo jednostavno – što više toga znamo, na više tema možemo voditi smislen razgovor. Što više znanja akumuliramo, što više iskustva imamo, to se samopouzdanije osjećamo u nepoznatim situacijama. Konstantnim učenjem povećavamo šanse ostvarivanja svojeg punog potencijala i postizanja veličine.

Ranije je spomenut primjer Kirka Hammeta. Nije slučajno da su mnoge povijesne ličnosti koje su učile cijeli život postale velike. Theodore Roosevelt također je dobar primjer. Nakon što je razvio sposobnost brzog čitanja, proždirao je knjige jednu za drugom. Često bi pročitao jednu  ujutro za vrijeme doručka i daljnje tri ili četiri kroz ostatak dana (ovisno o obavezama). Svi koji su ga upoznali bili su impresionirani njegovim poznavanjem najrazličitijih tema. ⁽¹⁴⁾Art of Manliness: Lifelong learning

Bill Gates je vrlo sličan Theodoru Rooseveltu. Na Facebooku je jednom napisao: Neovisno o tome koliko je njegov raspored zauzet, uvijek nađe vremena za čitanjem barem jedne knjige tjedno. Sudeći po njegovoj osobnoj stranici, nije lagao.⁽¹⁵⁾Gatesnotes:Books Naravno, slušanje savjeta Billa Gatesa ne može škoditi. Bill  je ipak poprilično bogata osoba. Što nas dovodi do posljednje stavke.

4. POSTAJEMO BOGATIJI

Iako riječ “bogat” ima višestruko značenje, zadržimo se zasada pri monetarnoj definiciji .

Ljudsko znanje se danas ubrzano povećava. 2013. je procijenjeno kako se cjelokupno ljudsko znanje udvostruči u 12 mjeseci, s tendencijom da će se to u budućnosti to događati svakih 12 sati. Usporedbe radi, do 1900. godine, sveukupno znanje udvostručilo se otprilike jednom u stoljeću. ⁽¹⁶⁾Industrytap: Knowledge Doubling Every 12 months

Posljedično, formalno obrazovanje postaje sve manje bitno. Njegovo trajanje nije pratilo rast količine dostupnih informacija; prije 50 godina većina ljudi diplomirala bi u ranim 20-tima, jednako kao i danas. Cjeloživotno učenje je stoga važnije nego ikada prije, što možemo zaključiti i bez ulaska u diskusiju o kvaliteti formalnog obrazovanja.

Ova činjenica posebno je važna na današnjem poslovnom tržištu. Potencijalni poslodavci traže puno više od fakultetske diplome. Ne može ih se kriviti za to; tek kada sam počeo raditi u stvarnom svijetu shvatio sam koliko me fakultet nije za to pripremio. Trebala su mi 3 mjeseca proučavanja mojeg “područja specijalizacije” kako bih otprilike dobio ideju o tome što se događa u stvarnom svijetu.

Važno je napomenuti da je danas poslovno tržište dinamičnije nego ikada prije. Mnogi poslovi koji danas postoje prije 20 godina su se činili kao daleka prošlost. Također, određeni poslovi koji su danas aktualni mogli bi postati potpuno irelevantni za 20 godina. Konstantnim učenjem, savladavanjem novih vještinja i adaptiranjem na vrli novi svijet značajno povećavamo prilike za zaposlenjem i šanse za stabilne prihode.

Nedavna epizode “Tjednog Večernjeg showa” (eng. The Weekly Tonight) o industriji ugljena u SAD-u odličan je primjer. Iako je to nepopularna stvar za izgovoriti, industrija ugljena suočena je s brojnim problemima zbog kojih se ne može smatrati kompetitivnom u modernom svijetu. Ne postoji jednostavno rješenje za smanjeni broj radnih mjesta u toj industriji. U skladu s filozofijom cjeloživotnog učenja, računalna komapnije Bitsource potiče rudare na dodatnu edukaciju kako bi bili sposobni postati računalni inženjeri u toj kompaniji. ⁽¹⁷⁾The Weekly Tonight: Coal

Ne samo da je ponuda radnih mjesta veća nego ikad; danas je lakše nego ikad pokrenuti vlastiti biznis ni iz čega. Razvoj interneta je omogućio gotovo svima da nude svoje proizvode, svoje usluge, ili se igraju kvazi blogera. ⁽¹⁸⁾Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je u potpunosti slučajna.

Jedna epizoda iz vlastitog života podsjetila me da učenjem ne povećavamo samo mogućnost zarade novaca, nego smanjujemo i vjerojatnost gubitaka. Kad sam počeo raditi, počeo sam i ulagati u dionice. Prije nego što sam se usudio dirnuti u nešto što sam smatrao rizičnom investicijskom klasom, pročitao sam solidnu količinu knjiga i obavio prvu transakciju tek nakon što sam upoznao kako se gospodin Tržište otprilike ponaša.

O toj tematici sam puno razgovarao  sa svojim prijateljima i poprilično zaintrigirao jednoga od njih. Međutim, kada sam mu poslao sve knjige koje sam ja pročitao, odmah je izgubio volju za čitanjem. Nije imao strpljenja niti volje za učenjem. Umjesto toga odmah je kupio dionice, uz tvrdnju da su “to ionako poznate kompanije” i da “on, kao inženjer, valjda zna baratati tu nekim brojkicama”.  Ne treba ni napominjati da je počinio gotovo svaku početničku pogrešku za koje su knjige izričito naglašavale da ih ne radimo:

• Prerano je prodao dionice dok su rasle
• Kupovao je dionice na bazi spekulacije
• Radio opetovane i česte transkacije u nadi za maksimizacijom profita

Naravno, konačan rezultat bio je veliki minus na bankovnom računu. A s obzirom da sam ja bio taj koji ga je djelomično nagovorio da uđe u taj svijet, osjećao sam se poprilično odgovornim. Stoga, idući put kad čujem nekoga kako tvrdi da zna apsolutno sve, vjerojatno ću citirati popularnu seriju Igru Prijestolja. Zato, moj prijatelju, jer si isti kao Jon Snow.

Ne znaš ti ništa.

Bilježnica smrti (eng. Death Note), poznati japanski anime/manga prati priču genijalnog srednjoškolca Lighta Yagamija. Jednoga dana Light pronađe neobičnu bilježnicu u dvorištu škole i uskoro otkrije da bilježnica ima nadnaravne moći. Kada se ime neke osobe napiše u nju, ta osoba trenutno umire od srčanog udara.

Zvuči zabavno? Postaje još bolje.

Inicijalno, Light odlučuje iskoristiti bilježnicu za eliminiranje svih „loših“ ljudi sa zemaljske kugle. Počinje pogubljivati raznorazne kriminalce bez milosti. Glas o ubojstvima se pročuje te Light ubrzo dobiva ime Kira,  ime izvedeno od japanskog izgovora riječi ubojica (eng. killer). Međutim, vrlo brzo nakon upisivanja prvih par imena u bilježnicu, stvari počinju izmicati kontroli. Zanesen svojom vizijom pravde, Kira počinje sanjati svijet u kojem je život dopušten samo ljudima koji zadovoljavaju moralne standarde koje je on sam propisao. Čak se otvoreno naziva bogom tog novog svijeta.

Kirin koncept pokazuje se kao velika zabluda. Njegova percepcija „lošega“ je vrlo relativna. Kako radnja serije napreduje, svatko tko se protivi njegovoj viziji novoga svijeta automatski pripada u kategoriju „loših“. Takav se protivnik smatra prijetnjom i treba biti eliminiran pod svaku cijenu. Na taj način, Kira počinje ubijati i policajce i nevine ljude. Na kraju čak i njegov vlastiti otac ne biva pošteđen i postaje žrtvom Kirinih manipulacija i planova. Jedina je utjeha što njegovi zločini ne prođu nekažnjeno; na kraju serije jedan drugi briljantni student uspijeva nadmudriti Kiru.

Jesam li već spomenuo koliko je to šarmantna serija?

U svakom slučaju, postavlja se sljedeće pitanje – kako je izrazito inteligentan students s razumljivim, ali diskutabilnim moralnim načelima uspio postati izopačeni serijski ubojica s iritantnim manijakalnim smijehom tipičnim za anime i mange?

Mislim da je odgovor vrlo jednostavan. Prepustio se osjećaju privilegiranosti.

DOBAR, LOŠ, NIETZSHCE

Naravno, autor Bilježnice smrti Tsugumi Ohba nije prva osoba koja je koketirala s koncepcijom „lošega“ i „dobroga“. Otprilike 100 godina prije njega, njemački filozof Friedrich Nietsczhe je došao do vrlo sličnih zaključaka u jednom od svojih Eseja. ⁽¹⁾Friedrich Nietzsche: On the Genealogy of Morals

Nietzsche je napisao da je kroz stoljeća koncept „dobroga“ definirala određena skupina ljudi, koju on naziva aristokratima:

„ Mnogo češće su sami dobri, tj, aristokrati, moćnici, visoko pozicionirani, oni plemenitoga uma , bili ti koji su smatrali da su dobri, u odnosu na sve one niskog staleža, neplemenitoga uma, vulgarne i plebejce.

Dakle, aristokrati ne definiraju dobro na bazi univerzalnih moralnih principa, već na bazi vlastitih stavova:

„Aristokrat…razvija ideju dobroga spontanto i trenutno, to jest, iz samoga sebe, i uz pomoć tog materijala stvara koncepciju „lošega“. „

Mislim da je upravo ova greška u koracima ono zbog čega je Kira opravadavao svoje postupke. On osobno nije vidio ništa pogrešnoga u njima. Na kraju krajeva, on se samo rješavao svega „lošega“ i činio svijet boljim mjestom za svakoga, zar ne? Upravo je to trenutak u kojem je element privilegiranosti ključan. Stvaranje moralnog okvira u kojem je Kira „dobar“, a svi protiv njega „loši“ automatski ga je postavilo iznad tih ljudi.

Po posljedni put prepuštam riječ Nietzscheu:

„Ideja političke superiornosti uvijek vodi prema ideji psihološke superiornosti.“

A vlastita superiornost automatski nam dopušta da stvari radimo na svoj način.

Voljeli ili mrzili čovjeka, ne možete poreći da ima stila

PRIVILEGIRANOST

Jednostavno rečeno, privilegiranost je osjećaj prava na nešto. To „nešto“ može biti bilo što. Privilegiranost je smatranje da imamo pravo na osnovnu medicinsku skrb. Privilegiranost je pretpostavka da bi naša plaća trebala doći na vrijeme. Privilegiranost je pretpostavka da je savršeno normalno gurnuti svoj kovčeg asistentu koji nas dočeka na aerodromu.

Iz gornjih primjera očito slijedi da nisu svi oblici privilegiranosti nezdravi. Psiholozi tvrde da je privilegiranost esencijalni dio dječjeg psihološkog razvoja. Činjenica da djeca sebe smatraju posebnima neizbježan je dio shvaćanja vlastite važnosti. Zadatak je roditelja da ne dopusti razvijanje tog osjećaja važnosti do mjere u kojoj dijete ne prepoznaje i ne respektira prava drugih ljudi.  ⁽²⁾Psychology Today: What Makes Some People Feel Entitled

Također, određena doza privilegiranosti u kasnijim fazama života pomaže ljudima u održavanju i utvrđivanju osobnih granica. Primjerice, pretpostavimo da osoba smatra da ima pravo na normalan godišnji odmor jednom godišnje. Čak i ako joj njezin poslodavac pokuša uskratiti to pravo, osjećaj privilegiranosti povećava šansu da će se ta osoba zauzeti za sebe i boriti za svoja prava.

Da nije bilo ovog zdravog oblika privilegiranosti, žene vjerojatno nikada ne bi dobile glasačka prava. Ropstvo vjerojatno nikada ne bi bilo ukinuto. ⁽³⁾Okej, priznajem da svi ovi društveni fenomeni nisu bili isključivo rezultat privilegiranosti.  Uzrokovao ih je cijeli niz faktora, poput društvene i ekonomske klime, osjećaja kontrole, itd. Ipak, za potrebe ovog članka, dopustite mi da uzmem određena pojednostavljenja u obzir, kako bih jasnije ilustrirao način na koji privilegiranost može dovesti do određenih promjena  Nogometaši ne bi nikada imali priliku potpisivati astronomske ugovore da nije bilo ne previše poznatog belgijskog nogometaša prema kojemu je nazvano poznato Bosmanovo pravilo. ⁽⁴⁾SkySports: How the Bosman Rule changed football

Okej, okej, priznajem, možda sam malo pretjerao. Možda ovo i nisu najbolji primjeri prirodne privilegiranosti, slažem se.

Zašto bi žene uopće trebale glasati?

Ovaj… gdje sam ono bio? Ah da.. iako je određena doza privilegiranosti izrazito bitna apropo samopoštovanja i samopouzdanja, jako je važno izbjeći osjećaj prema kojemu automatski imamo pravo na sve što zaželimo. Takav oblik privilegiranosti, kod kojega postoji velika vjerojatnost zanemarivanja prava drugih ljudi,  poznat je kao narcisistički oblik privilegiranosti.

NARCISISTIČKI OBLIK PRIVILEGIRANOSTI

Psiholog Ryan Holiday je opisao narcisistički oblik privilegiranost na sljedeći način ⁽⁵⁾Ryan Holiday: Ego is the Enemy:

„ Privilegiranost pretpostavlja: Ovo je moje. Zaradio sam to. U isto vrijeme, privilegiranost zanemaruje druge ljude jer ne vrednuje tuđe vrijeme jednako kao vlastito. Privilegiranost umara druge ljude. Privilegirane izjave iscrpljuju ljude koji rade za nas i s nama, a koji nemaju drugoga izbora nego šutjeti i trpjeti. Privilegiranost precjenjuje naše vlastite sposobnosti, velikodušno procjenjuje našu perspektivu i stvara nerealna očekivanja. „

Nije nužno biti veliki ljubitelj nečega opskurnog poput Japanskih anime-a za nabrajanje primjera narcisističkog oblika privilegiranosti. Dovoljno je pogledati povijest čovječanstva. Iako nerado potvrđujem utemeljenost poznatog Godwinovog zakona ⁽⁶⁾Wikipedia: The Godwin’s Law, nacistička Njemačka je vjerojatno najočitiji primjer u kojem je privilegiranost otišla u totalno pogrešnom smjeru. Hitler i njegovi najbliži suradnici nisu vidjeli ništa lošeg u osuđivanju šest milijuna ljudi na smrt u plinskim komorama.

Naravno, Hitler je vjerojatno esktreman, ali definitivno ne i jedini slučaj političkog vođe koji se prepustio političkoj privilegiranosti. Aleksandar Veliki također je dobar primjer. Smatrao je da ima pravo poslati vojsku na drugi kraj svijeta i riskirati živote vojnika samo kako bi se upisao u povijesne knjige.

Napoleon Bonaparte. Slanje vojske u Rusiju samo kak…mislim da ste skužili.

Svi ti osvajači imali su slične probleme s vlastitim egom. Kao i kod Kire, uslijed narcisističke privilegiranosti uvjerili su se da su neki oblik bogova u svojem vlastitom svijetu. Nisu vidjeli ništa pogrešno u uzrokovanju smrti milijuna ljudi, samo kako bi zadovoljili svoj osjećaj veće vrijednosti.  Uvjeren sam da su bili uvjereni da imaju fizičko pravo na različite dijelove zemaljske kugle.

Pablo Escobar također je odličan primjer koji pokazuje kako narcisistička privilegiranost može dovesti do izrazito arogantnog i nasilnog ponašanja. Za vas koji niste upoznati s njegovim likom i dijelom, ili niste nikad proveli večer uz Netflix and chill, Escobar je vjerojatno najpoznatiji diler svih vremena. Na vrhuncu moći, kartel iz Medellina kojim je on ravnao distribuirao je 80 % ukupnog kokaina u svijetu. ⁽⁷⁾Wikipedia: Pablo Escobar

Netflixova serija Narcos, snimana na temelju Escobarovog života, uvjerljivo dočarava njegov karakter. Privilegiranost je očita u mnogim scenama; meni je posebno impozantan bio njegov monolog u trećoj epizodi druge sezone:

„ Sve što ovdje vidite je moje. Sve što imate, imate zato što sam vam ja dopustio da to imate. Sve što mislite da štitite, štitite za mene.“

I da, svjestan sam da gledam puno previše televizije. Ali imam svako pravo na to, pustite me na miru!

PRIVILEGIRANOST U MENI

„Ali Vjeko, navedeni primjeri poznatih osoba ekstremni su oblici privilegiranosti. Ja uopće nisam takav; zašto si me natjerao na čitanje svih ovih gluposti kada sam mogao i ja provesti večer uz Netflix and chill.“

Da budem iskren, veliki dio života i sam sam imao taj stav. Smatrao sam se savršeno pristojnim momkom koji je većinu stvari zaradio napornim radom. Ipak, nakon otkrivanja rada Roberta Glovera i takozvanog sindroma „pristojnog momka“, počeo sam otkrivati obrasce u svojem sadašnjem i prošlom ponašanju koji sadrže visoku razinu privilegiranosti.  ⁽⁸⁾Robert Glover: No More Mr. Nice Guy

Primjerice, u svojoj knjizi Glover opisuje koncept tajnih ugovora. Tajni ugovori u svojoj srži znače da radimo stvari za druge ljude ne zato da im pomognemo, nego da dobijemo nešto zauzvrat. Tajni ugovori su dobar stari, „A što ja imam od toga“ način interakcije s drugim ljudima.

Uzevši u obzir da sam bio neki tip štrebera u svojim školskim danima, uvijek sam imao određenih problema u povezivanju s drugima i stvaranju prijateljstava. Kako bih si taj zadatak pojednostavio, nesvjesno sam u potpunosti odlučio igrati ulogu razrednog štrebera. Posuđivao sam ljudima zadaće. Pomagao sam im pod testovima. Objašnjavao sam predmete ljudima koje nisam trpio, i koji nisu trpili mene, ako bi me samo pitali.

Naravno, nema ništa lošeg u tome da pomažemo i podupiremo ljude oko sebe. Problem je bio u tome što je moja motivacija za to bila potpuno pomaknuta. Nisam nikome bezuvjetno pomagao, samo pomaganja radi. Ne. Svaki pojedini postupak je uključivao tajni ugovor određene vrste.

Pomagao sam prijateljima kako bih ih zadržao i natjerao da me još više vole. Pomagao sam djevojkama s nadom da će cijeniti moje postupke i izaći na spojeve sa mnom. Pomagao sam onima koji mi nisu bili prijatelji kako bih ih natjerao da promijene svoje mišljenje o meni.

Dosta patetično, nije li?

Ironično, moji pokušaji nisu donosili plodove. Ljudi bi prekršili svoj dio tajnog ugovora. Mnogi me i dalje ne bi posebno voljeli. Djevojke ne bi izlazile na spojeve sa mnom. Takav tijek događaja bi me obično poprilično razljutio, samo zbog mojeg osjećaja privilegiranosti. Kada sam pomagao drugima, smatrao sam da imam potpuno pravo očekivati pozitivnu povratnu informaciju zauzvrat. Koja je obično izostala.

Stvari su dodatno izmakle kontroli za vrijeme mojih studentskih dana. U Hrvatskoj postoji određena fama oko Fakulteta elektrotehnike i računarstva. Mnogi taj fakultet smatraju „elitnim“. Za nesigurnog i zbunjenog 19-godišnjaka poput mene, takva fama bila je zadnja stvar koja je trebala. Poprilično brzo me udarila u glavu na najgori mogući način.

Dan-danas se sjećam kako sam se tijekom svoje brucoške godine osjećao privilegiranim biti dijelom elite. To je rezultiralo bezbrojnim „šalama“ na račun drugih fakulteta. To se nesvjesno odrazilo u razgovorima s drugim ljudima koji nisu upisali „elitni“ fakultet poput mene. To je, zaboga, eskaliralo kad sam jednoj studentici farmacije na zabavi rekao da nema pravo jesti u našoj kantini i da se gubi u svoju.

Da se čovjek zapita kako me uopće netko pozvao na zabavu.

U svakom slučaju, najgora stvar u cijeloj priči je činjenica da mi je trebao dugi niz godina da u potpunosti shvatim svoje ponašanje. Trebao mi je dugi niz godina da shvatim kako je „humor“ u mojim rečenicama bio obrambeni mehanizam i da sam podsvjesno stvarno vjerovao u sve te gluposti o inženjerima kao višoj kasti. Ipak, koliko god bolno to saznanje bilo, bilo je i vrlo poučno. Danas mi je mnogo lakše detektirati naznake privilegiranosti.

Ne samo u meni, nego i u drugim ljudima.

PRIVILEGIRANOST U DRUGIMA

Detektiranje privilegiranosti u drugim ljudima nije uvijek jednostavno i jednoznačno kao u slučaju Hitlera, Napoleona i Kire. Ponekad razlučivanje između zdravog i narcisističkog oblika može biti poprilično nejasno. Američki psiholozi Ackerman i Donellen proveli  su kompliciranu studiju punu statističkih parametara u kojoj su pokušali odrediti pokazatelje narcisističkog ponašanja. Studija nije dovela do konkretnog zaključka. ⁽⁹⁾What Does the Narcissistic Personallity Inventory Really Measure

Dodatne poteškoći prilikom otkrivanja narcisističke privilegiranosti u drugima stvara sama priroda narcisističke privilegiranosti. Prema blogeru i poznatom piscu Marku Mansonu, narcisistički oblik privilegiranosti se manifestira na dva načina: ⁽¹⁰⁾Mark Manson: Subtle Art Of Not Giving a Fuck

• Ja sam superioran, a svi ostali inferoirni pa zaslužujem poseban tretman.
• Ja sam inferioran, a svi ostali superiorni pa zaslužujem poseban tretman.

Bitno je napomenuti da privilegiranost nije uniformna. Mnogi privilegirani ljudi često balansiraju između dviju gore navedenih kategorija. Moja „Ja sam štreber a vi ste svi kul klinci“ očito pripada drugoj kategoriji, dok je moj kompleks superiornosti za vrijeme fakulteta vezan uz „Ja sam zakon“ kategoriju.

I dok je većina mojih prijatelja kritizirala moje ponašanje prema studentici farmacije, nitko nije niti najmanje sumnjao u moje namjere i motivaciju iza prijašnjih postupaka u školi. Drugim riječima, detekcija „mentaliteta žrtve“ i prepoznavanje istoga kao oblika privilegiranosti je često neizvediv zadatak.

Nedavno sam se podsjetio tih poteškoća nakon čitanja komentara ispod članka koji je opisivao interijer luksuznog doma kojeg je jedan istarski bračni par pripremio za svoju mirovinu. Komentatori na društvenim mrežama bili su bespotrebno grubi, pogotovo kada se uzme u obzirda je poanta članka bila promocija dizajnera interijera koji je dom uredio, a ne samopromocija navedenog bračnog para.

Jedan komentar mi je posebno ostao u sjećanju. Neka starija gospođa je napisala sljedeće:

„ Pitam se kako si ,zaboga, mogu priuštiti takav stan. Ja rintam cijeli život, i nitko mi nikad ništa nije dao.“

Iz nekog razloga, ova izjava me u potpunosti raspizdila. Komentar je prožet ljubomorom i zlobom, a očekivanja da bi netko nešto gospođi trebao dati su trenutno upalila moj alarm za privilegiranost. Ipak, rekao sam samom sebi, Vjeko, nemoj suditi prebrzo, ne znaš ništa o toj osobi, ne znaš njezinu životnu priču.

Skoro bih i zaboravio tu epizodu da kasnije toga dana nisam išao obaviti kupovinu . Na izlazu iz dućana sreo sam sredovječnu gospođu sa znakom:

„Moja životna situacija me natjerala da tražim pomoć drugih ljudi. Bez ljudi dobroga srca poput vas, neću biti u mogućnosti platiti svoju stanarinu. „

Obično kada vidim radno sposobne ljude pobjegnem glavom bez obzira ⁽¹¹⁾Znam, znam, smeće sam od osobe! Kao da vi to ne radite!. Iz nekog razloga, izraz lica ove gospođe kombiniran s natpisom me uvjerio u njezinu iskrenost. Prišao sam joj, dao malu svotu novaca i upitao ju kako se našla u situaciji u kojoj je. Nikad nisam napravio ništa slično i nisam znao kakav odgovor očekivati. Na moje veliko iznenađenje, vrlo mirnim glasom je odgovorila da su i ona i njezin muž izgubili poslove, a da im stanarina mjesečno dolazi na naplatu.  Prihvaćaju bilo kakve poslove i nikada ne odbijaju priliku, ali nažalost, ne uspijevaju dobiti nikakav trajni posao.

Kako bi skrbili za dvoje djece i osigurali im koliko toliko pristojan život, odlučili su se za radikalne mjere. Jadna žena stoji na istome mjestu po snijegu, po vrućini, po kiši i po zimi. Bio sam fasciniran izostankom ikakve gorčine u njezinom tonu i izostankom ikakvog osjećaja privilegiranosti. Bez obzira na izrazito tešku situaciju u kojoj se našla, nikada nije tražila nešto što joj ne pripada, niti je pretpostavila da joj njezina životna situacija automatski daje pravo da joj netko pomogne. Odlučila je sama preuzeti odgovornost za svoje probleme. Razlika između nje i gospođe s interneta je bila nevjerojatna.

Stoga, draga gospođo koja komentira na društvenim mrežama, jeste li vi stajali na nogama kroz snijeg, vrućinu, kišu i hladnoću? Jeste li ikada iskazali ekstra trud kroz svoj život? Jeste li probali ponaći alternativni izvor zarade nakon posla, kad vam je novac tako važan? Jeste li ikada pokušali preuzeti potpunu odgovornost za svoje postupke i rezultate tih postupaka?

Jeste li uložili vrijeme razvijajući određenu vještinu? Jeste li ikada, na ikakav način, pokušali zaslužiti to „nešto“ što bi vam „netko“ trebao „dati“?

Ako je odgovor na sva ta pitanja ne… Onda imam samo jednu stvar za reći.

Zajebi svoju privilegiranost.