Napokon je bilo gotovo.

Nakon vrlo turbulentne godine, tijekom koje sam se osjećao totalno jadno ponajviše zbog činjenice da je djevojka u koju sam se zaljubio počela hodati sa zajedničkim prijateljem, 14. lipnja 2016 sam uspješno obranio svoj diplomski rad i stekao titulu magistra elektroenergetike ⁽¹⁾Oh da, i informacijske tehnologije uz to. Stvarno je zadivljujuće kakvu nam širinu pruža moderno fakultetsko obrazovanje.

To je bio trenutak kojem sam težio još od sedme godine. To je bio trenutak u kojem sam napokon ostvario taj dugo očekivani cilj. To je bio trenutak u kojem sam napokon bliske ljude učinio ponosnima. Na kraju krajeva, glavni cilj 18-godišnjeg obrazovanja je završiti s diplomom u ruci i postati “svoj vlastiti čovjek”.

Sljedeće jutro sam se probudio s osjećajima olakšanja, sreće i jakog mamurluka ⁽²⁾Jebiga, slavilo se. Posao koji me čekao iza ugla bio je jedan od glavnih razloga mojeg optimizma. Naime, na trećoj godini potpisao sam stipendijski ugovor s privatnom elektroenergetskom firmom, kojim sam se obvezao da ću u toj firmi i početi raditi nakon što diplomiram ⁽³⁾Sklapanje ugovora se baziralo isključivo na mojim kompetencijama i kvalifikacijama, a ni slučajno na činjenici što je moj otac zaposlenik navedene firme.

Otprilike mjesec i pol dana kasnije, 1. rujna 2016, sam ušao u svoj ured po prvi put. Dok sam prilazio sivom poslovnom kompleksu izgrađenom u tipičnom socijalističkom stilu, osjećao sam se istovremeno nervozno i uzbuđeno. “To je to”, pomislio sam. “Ovo je početak putovanja u svijet odraslih. Od danas pa nadalje sam svoj čovjek, s vlastitom plaćom i vlastitim životom. Od danas pa nadalje, život će biti jednostavan i gladak kao bebina guzica ⁽⁴⁾Nije da stvarno znam koliko su bebine guzice glatke. Pervertitu!.

Kao što to već obično biva, stvari su se krenule razvijati u potpuno suprotnom smjeru od onoga kojeg sam očekivao. Mnoga su pitanja ostala neodgovorena. Želim li se baviti ovim poslom idućih 40 godina? Kada ću putovati svijetom? Kada ću promijeniti svijet? Moj Bože, još uvijek sam solo, kada ću se oženiti? Kada ću se odseliti? Trebam li kupiti auto? Jesu li moji hobiji vrijedni utrošenog vremena? Kad smo već kod toga, kamo mi sve to vrijeme odlazi? Kako se baviti svime čim bih se želio i usput družiti s prijateljima? U stvari, što je TO što ja želim? Moj Bože, mogu li se samo vratiti u djetinjstvo i igrati Pro Evolution Soccer po cijele dane? ⁽⁵⁾Žao mi je, FIFA fanovi, PES je za prave muškarce

Uzbuđenost i znatiželja su vrlo brzo nestali. Zamijenila ih je dosada i rezigniranost svakodnevnom rutinom. Ubrzo sam se počeo osjećati potpuno izgubljeno i preopterećeno.

Do eskalacije je došlo na dan moje promocije. Kao što svi znamo, u Hrvatskoj je promocija jedan od najvažnijih dana u životu. ⁽⁶⁾Usporediv eventualno s vjenčanjem. Ili rođenjem prvog djeteta. Ili trenutkom u kojem je Goran Ivanišević osvojio svoj prvi i jedini Wimbledon.. Naša je održana u veličanstvenoj velikoj dvorani Lisinski.

To je bila jedna od onih svečanih prigoda za koje se svi maksimalno srede. Prigoda u kojima muškarci obuku svoja najbolja odijela i misle da izgledaju kao sljedeći James Bond glumac, a zapravo izgledaju kao da se nekome spremaju prodati policu životnog osiguranja. Prigode u kojima djevojke potroše abnormalne količine vremena i novca na frizuru i na usklađivanje boje haljine s bojom svojih cipela kako bi mogle izgledati naprosto nevjerojatno prilikom poziranja za najnoviju profilnu sliku za Facebook na kojoj zajedno sa svojom familijom pokazuju cijelome svijetu koliko su zapravo sretne i ponosne i na kojoj se preseravaju značajem svojih postignuća kao da su upravo otkrile deseti planet, a ne provele prethodnih godinu dana pišući svoj diplomski rad u pauzama između teških opijanja u lokalnom noćnom klubu i romantičnih putovanja po Španjolskom s Juanom.

Slika poput ove.

Za izgubljenog i preneraženog Vjeku, cijeli događaj je bio izuzetno naporan. Uostalom, nikad nisam ni bio veliki fan sličnih ceremonija. Standardni dekanovi “vaša budućnost je svijetla” i “vi ste posebni” govori nisu nimalo pomogli i samo su pojačali osjećaj zbunjenosti.  Osim toga, zbog manjka zainteresiranosti za elektroenergetiku tijekom zadnje godine studija (već tada!), latinske riječi cum laude se nisu našle pored mojeg imena na diplomi. Nekome natjecateljski nastrojenom poput mene, tko je bio navikao biti dobar u akademskom okruženju, to je bio velik udarac u ego. Nisam mogao priznati samome sebi da se nisam uopće trudio i da su mi, posljedično, rezultati bili za kurac. 

Ipak, ako sam se nečemu veselio, to je ponovni susret s ljudima iz generacija. Velik broj ljudi je bio prisutan, od bliskih prijatelja iz studentskih dana, do širokog kruga poznanika. Veselio sam se razgovoru i razmjeni dojmova. Na kraju balade, možda nisam samo ja taj koji se muči s razno raznim pitanjima i problemima. Možda je razgovor i razmjena ideja i perspektiva upravo ono što trebam. Možda ću se nakon toga napokon osjećati malo bolje.

Čovječe, kako sam bio u krivu.

Svi oko mene su se ponašali kao da su skužili život. Svi su bili tako optimistični. Tako pozitivni. Tako samopouzdani. Tako… sretni. Dok sam sjedao prije početka ceremonije, osjećao sam se kao da uopće tamo ne pripadam. Osjećao sam se potpuno napušteno.

Potpuno sam.

Interakcija s mojim kolegama je samo dodatno pogoršala moje mentalno stanje. Osjećao sam se skroz odvojenim od stvarnosti. Dok sam sjedio i čekao službeni početak ceremonije, slušao sam ljude oko sebe kako pričaju o svojim planovima, ciljevima i budućnosti:

“Dada, upravo sam dobio posao iz snova u Microsoftu!”

“Dada, evo, selim se u svoj novi stan sa zaručnicom za tjedan dana!”

“Dada, imam i više nego dovoljno vremena za prijatelje. Pronašao sam savršen balans između privatnog i poslovnog. Evo, iduće ljeto putujem u Afriku liječiti djecu novim medicinskim uređajem kojeg sam izmislio koji će spasiti tisuće života i promijeniti svijet jednom za svagda!”

JEEEEEEEEEEEEEBIIIIII! SEEEEEEEEE!

Nakon završetka promocije, vratio sam se doma. Gosti samo što nisu došli. Stol je bio posložen. Ručak je bio pripremljen. Sve je bilo spremno za početak slavlja.

Osim mene.

Još dok smo se vozili natrag, počeo sam se svađati s roditeljima. Nespreman da preuzmem odgovornost za vlastite emocije i izbore, počeo sam kriviti njih za sve. Točnije, ponašati se kao totalni kreten. Svađa se rasplamsala, tonovi su se podigli i sve je rezultiralo mojim  glasnim zatvaranjem vrata od sobe i bespomoćnim bacanjem na krevet. Tresao sam od glave do pete. Nisam se mogao kontrolirati.

U tom trenutku sam osjetio kako mi se suze same od sebe slijevaju niz obraze.

KRIZA KASNIH DVADESETIH?

Za početak, što je uopće životna kriza? Dr. Oliver Robinson sa sveučilišta u Greenwichu kaže da je kriza:

… epizoda u životu odrasle osobe koja je izrazito teška, stresna i nestabilna. Epizode tijekom koje se pojedinac teško nosi sa životnim izazovima. Kriza je također važna životna prekretnica zbog velikih promjena koje sa sobom nosi. Kriza tipično traje godinu ili dvije, ali može biti dulja ili kraća.

Kriza kasnih dvadesetih je prva velika životna kriza. Najčešće se pojavljuje u prvim godinama nakon fakultetskog obrazovanja, ali se može i protegnuti sve do ranih tridesetih. Karakteriziraju je sumnja, nesigurnost, razočaranje, usamljenost, a u ekstremnim slučajevima i depresija. Ljudi koji ju prolaze su opterećeni neizvjesnom budućnosti, pa se osjećaju zbunjeno i izgubljeno. Smatraju kako nisu dovoljno uspješni. Dovoljno bogati. Dovoljno proaktivni.

Dovoljno dobri.

Kriza kasnih dvadesetih je uzrokovana ulaskom u godine zrelosti i u “stvarni svijet”. Teško je izolirati točan trenutak u kojem započinje. Ljudi koji prolaze kroz nju često navode različite uzroke. Primjerice, prema studiji objavljenoj na LinkedIn-u,  najveća briga ljudi u dvadesetima je pronalaženje posla oko kojeg su strastveni. Neki od ostalih razloga bili su premala plaća, nemogućnost kupovine vlastite nekretnine, neostvareni ciljevi, pritisak okoline oko zasnivanja obitelji, itd.

Vrlo slični rezultati su navedeni i u drugim publikacijama koje se bave tematikom krize kasnih dvadesetih. U knjizi Get It Together: A Guide to Surviving Your Quarterlife Crisis, Damian Barr intervjuirao je velik broj ljudi koji su prošli kroz krizu. “Bavim se onime što ne volim”, “Nezadovoljstvo ljubavnim životom” i “Zapeo u poslu bez ikakve mogućnosti napredovanja” su najčešći uzroci krize.

Osobno smatram da je kriza kasnih dvadesetih usko povezana s krajem formalnog obrazovanja. Tijekom edukacije, svi smo mi dio sustava. Cilj ispred nas je kristalno jasan i sve što radimo bi trebalo voditi njegovom ostvarenju. Bliska budućnost nikada nije nesigurna. Zaboga, u tim godinama rijetko razmišljamo o tome što će biti za par dana, kamoli za nekoliko godina. ⁽⁷⁾Inače ne bismo nikad popili “još samo jedno piće” u subotu navečer i oporavljali se od glavobolje cijelu nedjelju

Nakon promocije, stvari se iznenada promijene. Najednom smo sami odgovorni za vlastiti život, vlastite probleme, vlastite izbore.  Kao da svaka naša odluka veže uz sebe nesagledive posljedice. Svaki neuspjeh se tretira kao kraj svijeta. Naposljetku, jedna je stvar tražiti roditelje da nas izvuku jer smo se malo zaigrali na prvoj godini studija, a sasvim druga računati na tuđu pomoć kad smo već zaposleni, oženjeni, nezavisni, i ono, ispunjeni.

Postoji još jedna strana krize kasnih dvadesetih koju još nisam spomenuo. U studiji objavljenoj na LinkedIn-u spomenutoj ranije, 75 posto ljudi u dobi od 25-33 godine je izjavilo da prolazi kroz nešto slično. Zašto je taj postotak veći nego ikada ranije? Uvjeren sam da će starije generacije koje nalete na ovaj članak posprdno odmahnuti glavom i pripisati krizu kasnih dvadesetih osjećaju privilegiranosti mlađih generacija. Jesu li naši roditelji uistinu bolje znali što žele od života? Je li kriza kasnih dvadesetih nešto tipično za nas, razmažene i plačljive “millennialse”?

Mislim da je ova porazna statistika usko vezana s velikim promjenama u načinu života koje su započele potkraj 20 stoljeća. Prema mojoj teoriji, tri velika faktora su utjecala na vrijednosti prema kojima mjerimo kvalitetu vlastitog života:

• sVIJET SE VRTI BRŽE NEGO IKAD PRIJE

Budimo realni. Ritam život je danas brži nego ikada prije. Tehnološki napredak je glavni krivac. Pomoću pametnih telefona možemo nazvati bilo koga u bilo kojem trenutku. Trenutno se razbjesnimo ako nam netko vidi poruku na Facebooku i ne odgovori u idućih 10 minuta. Prema jednoj studiji, prije deset godina nam je trebala jedna cijela sekunda VIŠE kako bismo prehodali 100 metara.

Ovaj osjećaj hitnosti je još više uočljiv kada se usredotočimo na našu budućnost. Društvo je vrlo osuđujuće prema onima koji ne uspijevaju u životu dovoljnom brzinom. Starije generacije koje su pomalo zaboravile kako je imati 25 godina su posebno talentirani za postavljanje neugodnih pitanja. Da sam dobio dolar svaki put kad me netko od članova obitelji pitao fatalno pitanje: “Kad ćeš se ženit?”, danas bih imao… jako puno dolara.

Još jedan razlog zbog kojeg je društveni pritisak veći nego ikad prije je mogućnost usporedbe s većim brojem ljudi nego ikad prije. Što me dovodi do sljedeće točke.

• internet i društvene mreže

Budimo realni, svatko od nas se u određenoj mjeri voli uspoređivati s drugim ljudima. Svi mi povremeno odradimo jedan “reality check” i provjeravamo gdje smo u životu u odnosu na ljude oko nas. Kako se ono kaže; nitko ne želi biti najveći glupan u razredu.

Jedna od posljedica razvoja Interneta i pojave društvenih mreža je ta da je taj razred danas veći nego ikada u povijesti. Samo desetak godina unazad, broj ljudi s kojima je pojedinac redovito komunicirao je bio znatno manji. Što je još bitnije, puno smo manje bili u toku sa svime što ta osoba radi (ili ne radi) u svojem životu. Internet i društvene mreže su nam omogućili da se što češće uspoređujemo sa što većim brojem ljudi.

Problem je što vrlo lako zaboravljamo da nam društvene mreže prezentiraju iskrivljenu sliku stvarnosti. Da gledamo najbolje od najboljeg iz života svake osobe. Da masa ljudi predstavlja stvari boljima nego što uistinu jesu. ⁽⁸⁾Primjerice, siguran sam da svi znamo barem jedan naporan par koji nam poplavljuje Facebook zid objavama u kojima jedno drugome izjavljuju vječnu ljubav, dok im je u stvarnosti veza izrazito nezdrava i disfunkcionalna Vrlo je lako izgubiti doticaj s realnosti i zamisliti kako svi ostali žive puno boljim životom nego mi.

Zamisliti da smo negdje, u nekom trenutku, napravili pogrešan odabir.

• SLOBODA IZBORA

U studiji koju su proveli D. A. Redelmeier i E. Shafir ⁽⁹⁾Redelmeier D. A., Shafir E., Donošenje Odluka u Medicinskim Situacijama Koje Nude Višestruke Alternative, liječnici su bili informirani o lijeku X. Zatim je zatraženo od njih da ga propišu pacijentima s osteoartritisom. Očito su ga smatrali dobrom solucijom jer ga je samo 28 % odbilo propisati. Međutim, kad je od druge grupe liječnika zatraženo da propišu lijek X ili jednako kvalitetan lijek Y, 48% njih nije propisalo niti jedan. Očigledno, dodavanje dodatne mogućnosti je otežalo liječnicima odabir, bez obzira na to što se radilo o lijeku jednake kvalitete.

Dan Gilbert, pisac knjige Stumbling Onto Happiness, objasnio je njihovo ponašanje:

Ako ste se ikad našli u situaciji u kojoj ste rekli „Teško mi je odlučiti između dva nova filma, pa ću ostati doma i gledati reprize”, onda vam je jasno kroz što su liječnici prolazili.

Svi se mi u određenoj mjeri ponašamo kao liječnici iz navedene studije – volimo imati mogućnost izbora. Međutim, onoga trenutka kada broj tih izbora dosegne kritičnu masu, često imamo problema odabrati jednu od mogućnosti. Strah nas je pogrešnog izbora i činjenice da bi ostali izbori mogli biti bolji. ⁽¹⁰⁾ U 21 stoljeću, dva engleska termina koja opisuju ovaj fenomen su definirana. FOMO ili Fear Of Missing Out i FOBO ili Fear Of Better Option Glavni razlog zbog kojeg je ovaj fenomen izraženiji nego ikad prije je taj što se broj izbora nevjerojatno povećao. U odnosu na razdoblje prije 50-tak godina, broj opcija kojima nas život zasipa je narastao na gotovo svim razinama.

Probajmo razmotriti nešto banalno poput gledanja TV-a. U prošlosti, bilo je čudo ako se u kućanstvu nalazio makar i jedan TV uređaj, a kamoli veći broj kanala. Danas je sve drugačije. Niste sigurni što gledati? Samo uzmete daljinski i odaberete jedan od 100 dostupnih kanala. Ili otvorite Netflix i odaberete dokumentarac ili seriju po vlastitom odabiru. Ili upišete u youtube ime bilo kojeg filma kojeg biste željeli pogledati. ⁽¹¹⁾Ili jednostavno skinete film s piratebaya. Bar tako kažu. Niste to čuli od mene

Naša karijera je možda još i bolji primjer. Nije ni čudo da je sve teže pronaći posao iz snove – jednostavno je previše mogućnosti i opcija u 21 stoljeću. Prije 50mtak godina, prije izuma interneta, granice nisu bile otvorene i putovanja su bila znatno sporija. Nije bilo neuobičajeno provesti cijeli život na istom radnom mjestu. Prosječan farmer u Texasu je više manje bio osuđen da ostane farmer do kraja života. Danas, s druge strane, samostalno zapošljavanje je lakše nego ikada prije, sve je veći broj nezavisnih poduzetnika, puno je jednostavnije preseliti se u drugu državu, itd. Postoji hrpa različitih mogućnosti, i upravo je ta hrpa ono što polako ubija našu generaciju.

BORBA PROTIV KRIZE KASNIH DVADESETIH

E sad, ovo je dio članka u kojem ću vas razočarati. ⁽¹²⁾Kao da već do sada nisam. Naime, do sada sam vrlo efikasno razložio problem bez da sam ponudio ikakvu naznaku njegovog rješenja. Ipak, kriza kasnih dvadesetih počinje dobivati na značaju unazad zadnjih nekoliko godina. ⁽¹³⁾ Sjećate se dr. Olivera Robinsona, spomenutog maloprije? Čovjek je posvetio veći dio svoje karijere – desetak godina, proučavajući ovaj fenomen Brojne publikacije i knjige su objavljene koja razmatraju krizu iz različitih kuteva i nude mnogobrojne korisne savjete. Odlučio sam kombinirati najčešće od njih sa svojim (prebogatim) iskustvom i prezentirati ih u obliku još jedne numerirane liste.

Jer tko ne voli numerirane liste.

• NISI SAM

U mjesecima nakon promocije, hrpa mojih bliskih prijatelja je također diplomirala i zaposlila se. Neki su već bili u dugotrajnim vezama, neki su se odselili od roditelja, neki su tvrdili kako su dobili upravo onaj posao koji su željeli. Međutim, nitko od njih nije rekao da mu je sve posloženo. Kroz razgovor sam shvatio da svi odreda imaju neke svoje sumnje. Neke svoje nesigurnosti. Vlastita pitanja.

Rijetki ljudi u kasnim dvadesetima koje znam uopće tvrde da znaju sve o životu.

Pisao sam već na ovom blogu o tome kako su naši problemi rijetko isključivo naši.  To ne znači da nisu stvarni. Niti ih ova spoznaja rješava sama po sebi. Međutim, sama činjenica da poznamo nekoga tko je u sličnoj situaciji kao i mi, tko nas može saslušati i shvatiti i na koga možemo računati, je vrlo smirujuća. Razgovaranje s vršnjacima, njegovanje međuljudskih odnosa, druženje s ljudima i dijeljenje iskustava se vrlo često spominje kao jedan od najefikasnijih načina borbe protiv krize kasnih dvadesetih.

Sve to znači da nismo iracionalni ili nerazumni. To znači da su stvari koje nam se događaju savršeno normalne.

Zastrašujuće. I zbunjujuće.

Ali normalne.

• zAOKUPIRANOST PROBLEMIMA NIJE PROBLEM

U svojoj knjizi Subtle Art Of Not Giving A Fuck, Mark Manson poistovjećuje sreću s rješavanjem problema. ⁽¹⁴⁾Nekima će to možda biti poznato iz Ti Si Za Kurac članka, ali tu rečenicu smatram toliko važnom, da sam ju odlučio spomenuti i ovdje I to ne bilo kakvih problema. Teških, visokokvalitetnih problema. O moj bože, samo želim otići spavati i pričekati da dan prođe tipa problema.

Manson je zapravo preformulirao riječi jednog od najutjecajnijih i najpoznatijih psihologa 20 stoljeća, Erika Eriksona. Erikson, koji se cijeloga života bavio pitanjima identiteta, je napisao sljedeće u svojoj knjizi Identity: Youth And Crisis:

Kriza […] nije neizbježna katastrofa, već neizbježna prekretnica, kritičan trenutak, u kojem se čovjek razvija, oporavlja i profilira na jedan ili na drugi način.

Meni osobno gore navedeni citati imaju jako puno smisla. Trčanje maratona nas čini sretnima. Završetak fakulteta nas čini ponosnima. Odgoj djeteta nas u potpunosti ispunjuje. ⁽¹⁵⁾Barem me u to konstantno uvjeravaju moji roditelji Nijedna od navedenih stvari nije ugodna, ili, nedaj bože, lagana. Svaka od navedenih aktivnosti uključuje rješavanje niza teških problema. Svaka od njih je često nelagodna i naizgled nemoguća. Ali na kraju svake od njih, rezultat je uvelike vrijedan utrošenog truda i muke.

Mislim da je kriza kasnih dvadesetih djelomično uzrokovana načinom na koji pristupamo vlastitim problemima. Često volimo razmišljati kako su problemi u našem životu nepotrebni. Kako problemi kvare savršenstvo i bezbrižnost naših kasnih dvadesetih godina. Ali ironično, naše kasne dvadesete su upravo period u kojem je broj teških problema ogroman. Mislim da je prihvaćanje ove činjenice jedan od bitnih koraka u borbi protiv krize. Tek kada prihvatimo da će problemi uvijek biti tu, možemo pristupiti njihovom rješavanju.

• iZBJEGAVANJE PROBLEMA IH ZAPRAVO NE RJEŠAVA

Naravno, najlakši način rješavanja problema je njihovo izbjegavanje. Ljudska vrsta je doktorirala na ovom pristupu. Ne samo da odbijamo preuzeti odgovornost za naše probleme, već i vrlo lagano pronađemo izlike zašto nismo. Međutim, bez obzira na to koliko se trudili izbjegavati problem,  prije ili kasnije se poput bumeranga vrati i nastavi nas proganjati.

Moj seksualni život (ili, bolje rečeno, nedostatak istog) je vrlo dobar primjer. To je moja bolna točka već dugi niz godina. S vremenom sam se uspio uvjeriti da to uopće nije nikakav problem. Izlike su varirale s godinama, ali sam se uspio uvjeriti da se nemam potrebu baciti s njim u koštac. Kad god bi se naznake problema pojavile na površini, negirao sam njihov značaj pomoću dobre stare racionalizacije. Odvraćao sam si pažnju razno raznim hobijima. Provodio vrijeme s prijateljima i mislio da nisi usamljen ako nisi sam. Uvjerio sam se da mi je cijelo područje muško-ženske intimnosti potpuno nebitno. Unatoč svim tim mjerama, ispod površine sam cijelo vrijeme bio izgubljeni nesigurni tinejdžer kao i u srednjoj školi. Samo sam to naučio jako dobro skrivati. ⁽¹⁶⁾Ili možda ne tako dobro – vlastite nesigurnosti je praktički nemoguće u potpunosti sakriti. Pretpostavljam da je većina ljudi oko mene bila dovoljno taktična da mi ih ne nabija na nos. Većina!

Taj status quo je trajao neko vrijeme. Nekoliko godina u biti. Sve dok još jedan poprilično loš prvi spoj nije pokrenuo lančanu reakciju. Koja me šutnula u dobi od 24 godine. I kad kažem šutnula, mislim na pregazila-me-poput-buldožera-i-skakala-po-mojem-beživotnom-tijelu. Nagla spoznaja da je problem bio tu svih ovih godina je jebeno boljela. Shvatio sam da se nisam u stanju samostalno uhvatiti u koštac s njim. Shvatio sam da je vrijeme da preuzmem odgovornost. Na kraju sam odlučio krenuti psihoterapeutu i korak po korak krenuti rješavati stvari.

I u konačnici je to bila dosta dobra stvar. Jer, prije ili kasnije se treba, znate, nešto i poduzeti!

• DIJELA, NE RIJEČI

Iako sam tijekom promocije bio na dnu života, jedna dobra stvar je izašla iz cijele te priče. Promocija je poslužila kao alarm upozorenja. Shvatio sam da ne mogu samo nastaviti sa životom. Shvatio sam da nešto trebam promijeniti. Shvatio sam da trebam djelovati. Jedino je pitanje bilo u kojem smjeru.

Otprilike mjesec dana kasnije, otvorio sam vlastiti šahovski blog. Daleko od toga da je bio trenutno uspješan. Ali, radio sam nešto. Posvetio sam se nečemu što volim. Kreativno sam se izražavao i stvarao nešto trajno. Iako i dalje sanjam o tome da živim od njega, nisam niti u jednom trenutku bio isključivo time motiviran.

I nekako, malo po malo, stvari su krenule. Dobro, ni dan danas nije bog zna kako uspješan. Još uvijek nisam pokrio ni početne troškove. ⁽¹⁷⁾Što vjerojatno ima veze s činjenicom da sam srušio stranicu nekoliko puta Međutim, nedavno sam dobio poruku od kolege šahista u kojoj je ustvrdio kako ga je moje pisanje natjeralo da se počne aktivnije baviti šahom. Samo taj komentar i je bio značajniji nego išta drugo što sam doživio u poslovnom okruženju. Dijela, a ne riječi, su definitivno rezultirale jednim velikim osmijehom na mojem licu.

I čini se kako nisam izolirani slučaj sa sličnim iskustvom. Primjerice, u svojem TED Talku – Refusing to Settle: The Quarter-Life Crisis, Adam “Smiley” Poswolsky, autor knjige The Quarter Life Break-Through, spomenuo je djelovanje kao jedan od glavnih načina za rješavanje krize kasnih dvadesetih:

Riskiraj, upiši se na lekcije, volontiraj, putuj, radi u inozemstvu, lansiraj crowd-funding kampanju, započni blog, izgradi tu stranicu. MAKE! THE! ASK!

Mislim da ljudi prečesto traže magično rješenje svih njihovih problema. Žale se, razmišljaju o njima i dolaze do prekrasnih ideja za njihovo rješavanje. Ali ih nikada uistinu ne riješe. Prečesto ostaju pasivni. Prerijetko uistinu djeluju. Vjerojatno zato što djelovanje nije jednostavno. Djelovanje je vrlo teško prvenstveno jer je zastrašujuće.

Dok sam otvarao svoj blog, nisam imao pojma što radim. Napravio sam hrpu kardinalnih grešaka. Učenje o čudnim pojmovima poput WordPressa, HTML-a ili CSS-a ili pronalaženje najelegantnijeg prikaza šahovske ploče na web stranici mi se činilo nemogućom misijom.

Međutim, ljudi često zaboravljaju da hrabrost nije izostanak straha.

Hrabrost je djelovanje USPRSKOS strahu.

• rAZMIŠLJAJTE SVOJOM GLAVOM

U knjizi Barking Up the Wrong Tree, Eric Barker piše o stvarima za kojima su ljudi žalili na samrtnoj postelji. “Žalim što sam toliko radio” i “Žalim što nisam više vremena proveo s prijateljima i obitelji” su bili uvjerljivo u top pet najčešćih. Međutim, znate li što je bio broj jedan?

Žalim što nisam imao hrabrosti živjeti život koji sam želio, a ne život koji su drugi od mene očekivali.

Iskreno smatram da je u ovoj rečenici sadržana srž krize kasnih dvadesetih. Svaki od ranije navedenih uzroka je u određenoj mjeri povezan s ovom rečenicom. Mislim da je ovisnost o tuđem mišljenju jedan od glavnih razloga nezadovoljstva i neostvarivanja punog potencijala.

Želimo se početi baviti novim sportom, ali prijatelji nam kažu da nismo sportski tip? Jebiga, bolje je ostati doma i binge-watchati novu sezonu Narkosa umjesto toga.

Razmišljamo o promjeni posla, ali se bojimo što će nam roditelji reći? Ma zajebi ti to, bolje je ostati nesretan sljedećih 40 godina.

Nesretni smo u vezi, ali nas je strah što će društvo reći ako smo i dalje solo? Ma nema veze, ajmo ući u loš brak i nadati se da će već stvari doći na svoje.

Mislim da prečesto radimo stvari jer pokušavamo ugoditi drugima, a ne jer ih uistinu želimo raditi. Mislim da je vrlo usrano donositi velike životne odluke na temelju tuđeg mišljenja. Mislim da je jedan od najvažnijih koraka prilikom rješavanja krize kasnih dvadesetih prestajanje ugađanja drugima i stavljanje sebe na prvo mjesto. ⁽¹⁸⁾To ne znači da se moramo ponašati kao egoistični kreteni koji u potpunosti ignoriraju tuđe potrebe. Moj stav je a da je sasvim razumno ugađati sebi sve dok ne kršimo tuđa prava, ne kršimo njihove granice i ne činimo im ništa nažao Skoro svaki članak, knjiga ili video o krizi kasnih dvadesetih spominje taj savjet u određenom obliku. Primjerice, u ranije spomenutom TED Talku, Adam Poswolsky nam kaže da:

Se prestanemo uspoređivati s drugima i da se počnemo baviti s onime što je nama značajno.

Još jedan citat iz knjige Get It Together: A Guide to Surviving Your Quarterlife Crisis kaže da je bitno:

Osjećati se dobro u vezi načina na koji zarađujemo, mjesta na kojem živimo i stvari kojima se bavimo. […] Odluke koje donosimo ne moraju nužno biti popularne – trebaju biti ispravne. Za nas. To ne znači da moramo biti kontradiktorni ili nanositi bol ljudima oko sebe.

Na kraju dana, nisu ljudi oko nas ono što nam je najbitnije. Nisu to naši kolege s posla, nije naš šef, naši prijatelji, čak niti supružnik, roditelji ili djeca.

Na kraju dana, najbitniji smo mi sami.

literatura i reference

Vice: The Vice Guide To Getting Through a Mid Twenties Crisis

Lifehacker: How To Overcome Your Quarter-Life Crisis

Forbes: Millennials – This is What Your Quarter-Life Crisis is Telling you

The Guardian: Quarter-Life Crisis – Young, Insecure, Depressed

CNBC: 4 Steps To Break Out Of Your Quarter-Life Crisis

Oliver Robinson: Quarter-Life Crisis – An Overview Of Theory And Research

Oliver Robinson: Emerging adulthood, early adulthood and quarter-life crisis: Updating Erikson for the 21st Century

Mark Manson: FOMO Or How I Learned To Stop Worrying And Love Instagram

23. svibnja 2014. godine dvadesetdvogodišnji Elliot Rodger, student kalifornijskog sveučilišta u Santa Barbari, odlučio je suočiti se sa svojom depresijom i vječnim socijalnim problemima na najgori i najužasniji način.

Na dan kojeg je nazvao “Danom Osvete” (eng. „The Day of Retribution“), Rodger je izvršio smrtonosni pohod koji je započeo ubojstvom trojice cimera u apartmanu u Isla Visti u Kaliforniji. Nedugo nakon toga  odvezao se do obližnje kuće sestrinstva Alpha Phi s namjerom da ubije svakoga koga tamo zatekne. Nakon što nije uspio ući u kuću, počeo je pucati na obližnje studentice usmrtivši dvije i ranivši treću.

Nažalost, užasima tu nije bio kraj. Vrativši se do svojeg vozila, Rodger je krenuo juriti obližnjim uličicama istovremeno nastojeći pogaziti i pucati na pješake. Nakon dolaska policije, otvorio je vatru i na službe sigurnosti – u obostranoj pucnjavi Rodger je navodno pogođen u kuk i ozlijeđen.

Rodger je pokušao pobjeći, ali je prilikom bijega udario obližnjeg biciklista i sletio s ceste. Kada su se policajci približili vozilu, pronašli su samo Rodgerovo beživotno tijelo – Elliot si je oduzeo život ispucavši si metak posred sljepoočnice.

Rezultat Rodgerovog manijakalnog pohoda bio je tragičan: 7 mrtvih osoba (uključujući njega), 17 ozlijeđenih i nebrojeno uništenih života. Nažalost, serijska ubojstva danas postaju sve učestalija, pogotovo u Sjedinjenim Američkim Državama. ⁽¹⁾Wikipedia – List of School Shootings in The United States

Kao i nakon gotovo svakog sličnog incidenta, postavljaju se dva ključna pitanja: Što je točan uzrok takve tragedije i je li se ona mogla ikako izbjeći?

Sam Elliot Rodger u velikoj je mjeri odgovorio na prvo pitanje. U mjesecima neposredno prije svoje smrti, objavio je velik broj videa na svojem Youtube kanalu. Najšokantniji i najuznemirujući definitivno je njegov posljednji video, „Osveta Elliota Rodgera“ (eng. „Elliot Rodger’s Retribution”), u kojem detaljno opisuje motive koji su ga nagnali na zločin i najavljuje svoj ubilački pohod. Iako je video snimljen prije „Dana Osvete“, Rodger ga je objavio upravo 23. svibnja u 21.18 sati, točno nakon ubojstva trojice cimera i neposredno prije posjeta Alpha Phi sestrinstvu.

U videu Rodger detaljno objašnjava razloge koji su ga nagnali na ubojstva i navodi konstantnu usamljenost i neuspješnost u interakciji sa suprotnim spolom kao glavne motive:

„U zadnjih osam godina, otkako sam ušao u pubertet, konstantno sam prisiljen trpiti usamljenost, odbijanja i neispunjene žudnje, sve zbog toga što nisam privlačan djevojkama. Djevojke su uvijek pružale pažnju, seks i ljubav drugim dečkima, ali ne i meni.“

Također, samo minutu prije objavljivanja videa, u 21.17, Rodger je poslao svoju autobiografiju od 107 000 riječi pod naslovom: Moj uvrnuti svijet: priča Elliota Rodgera (eng. „My Twisted World: The Story of Elliot Rodger“ na 34 mail adrese. ⁽²⁾Autobiografija je dostupna na internetu:  Elliot Rodger: My Twisted World U tom manifestu Rodger nekoliko puta ponavlja riječi izrečene u Osveti Elliota Rodgera. Kroz svoju životnu priču Rodger opetovano ukazuje na situacije u kojima mu djevojke nisu pridavale pažnju koju je smatrao da zaslužuje.

„ Ja sam inteligentan gospodin koji zaslužuje djevojke više nego pojedini odvratni dečki moje dobi, a opet su oni ti koji su uspješniji s djevojkama nego ja. To je zločin koji ne može biti zaboravljen, niti oprošten” .

Ne bih se htio upuštati u izradu cjelokupnog Elliotovog psihološkog profila jer:

1. Ne smatram da imam dovoljno znanja i kvalifikacija za to
2. Pametniji i sposobniji eksperti su to već napravili ⁽³⁾Mashable: Elliot Rodger profile

Ipak, htio bih napomenuti da ga je veoma lagano okarakterizirati kao patetičnog čudaka. I da je veoma lagano zanemariti činjenicu da je Rodger imao ozbiljnih piholoških problema (što bi samo po sebi trebalo biti vrlo očito svakome tko je čitao njegovu autobiografiju ili gledao videe).

Rodgeru je kao djetetu dijagnosticiran Aspergerov sindrom. Patio je od određenog oblika društvene anksioznosti i depresije. Smatram da je vrlo vjerojatno imao i neki oblik narcisoidnog poremećaja ličnosti. U svakom slučaju, smatram da slučaj Elliota Rodgera sadrži važne pouke relevantne za svakoga od nas. U okviru ovoga članka volio bih pokušati izvući te pouke i na temelju situacije iz Rodgerovog života, ali i vlastitog, pokušati odgovoriti na ranije spomenuto pitanje: je li se takva tragedija mogla ikako izbjeći?

Moram napomenuti još jednu važnu stvar. Namjera ovog članka nije ni u kojem slučaju racionalizirati Elliotove postupke ili umanjivati značaj nedjela koje je počinio. Ubojstvo je zločin za koji isprika ne postoji. Osobno ne mogu niti zamisliti kroz što su sve žrtve i svi koji su sa žrtvama bili bliski morali proći. Međutim, smatram da svi možemo profitirati ako pokušamo razumjeti okolnosti koje su do zločina dovele i izvući određene zaključke iz slučajeva poput Rodgerovog.

1. NIŠTA U ŽIVOTU NIJE CRNO-BIJELO

Kad sam prvi put čuo za Elliota Rodgera i njegova nedjela, nije mi trebalo dugo da osudim njegove postupke i njega kao osobu. Rodger je impersonifikacija čistog zla, nadam se da će gorjeti vječno u paklu za to što je učinio, životi osoba poput njega totalno su bezvrijedni, šteta što nije ubio samo sebe, samo su neke od misli koje su mi prolazile kroz glavu.

Međutim, tijekom čitanja njegove autobiografije, osjećaj ljutnje postepeno je zamijenio osjećaj tuge i žaljenja. Već od svojeg najranijeg djetinjstva, Rodgera je zadesio niz događaja koji je samo pojačao njegov kompleks inferiornosti. Između ostaloga, ti događaji uključuju:

• Selidbu iz Engleske u Ameriku u dobi od 5 godina
• Razvod roditelja koji je rezultirao odvojenim životom
• Konstantno seljenje između roditeljskih domova
• Provođenje velike količine vremena isključivo s dadiljama
• Roditelje koji popuštaju i kupuju mu sve što zaželi istog trena. Primjerice, u autobiografiji Rodgers prepričava kako je tražio od oca novi laptop za igranje World of Warcrafta. Otac mu ga je kupio sljedeći dan. Također, kad je imao 21 godinu i dosta razvijene psihološke probleme, majka mu je kupila novi BMW, smatrajući valjda da će novi auto te probleme sam po sebi razriješiti. ⁽⁴⁾Psychcentral: The Psychology of Elliot Rodger
• Konstantno maltretiranje kroz cijelu osnovnu i srednju školu
• Napuštanje od strane najboljeg prijatelja iz djetinstva u tinejdžerskim godinama

Može se učiniti da previše naglašavam značaj gore navedenih „trauma“. Na kraju krajeva, velika većina djece razvedenih roditelja ne hoda uokolo pucajući na ljude. Kao što sam već napomeno, to što je Rodger učinio definitivno je zlodjelo.

Međutim, uzevši sve okolnosti u obzir, mislim da je teško nazvati Rodgerova nedjela 100 % crnima. 60%,70%, 80% ili 90 % možda, ali ne 100 %. Prilično sam siguran da Rodger nije izašao iz vagine svoje majke s namjerom da ubije svakoga oko sebe. Njegovo mentalno stanje je bila najgora moguća ruka koju mu je poker života mogao dodijeliti. S tim kartama i načinom na koji je bio tretiran, odlučio je odigrati tu ruku na najgori mogući način.

Naravno, ne trebamo nužno posezati za ekstremima poput serijskih ubojica da bismo shvatili kako je život puno sličniji Igri prijestolja nego Gospodaru prstenova. Budimo iskreni, svakodnevno prosuđujemo ljude i prebrzo donosimo zaključke na temelju njihovih postupaka. Koncepcija “bijeloga i crnoga” je konstantno pristuna.

Nogometaš je odigrao užasnu utakmicu? Lijeno đubre, sigurno nije dovoljno trenirao prije. Nema teoretske šanse da je slučajno ozlijeđen, da je bio bolestan dan prije utakmice ili da su problemi iz privatnog života drastično utjecali na kvalitetu njegove igre.

Šef se ponovno izvikao na tebe? On je loša osoba. Nema teoretske šanse da u zadnje vrijeme trpi prevelike količina stresa, da ga je napustila žena, da se ne slaže s vlastitom djecom ili da je jednostavno imao loš dan.

Prijatelj se ne može naći s nama jer nema vremena? Sigurno mu nije stalo do našeg prijateljstva. Nema teoretske šanse da je prezauzet danas, da već radi nešto bitno, da ima neke druge planove ili da mu se jednostavno ne da družiti s drugim ljudima.

Možda ste primijetili da je u gore navedenim primjerima, glavni razlog potencijalne pogrešne procjene nedostatak informacija. Naša reakcija možda je, ali možda i nije opravdana. Bez poznavanja svih okolnosti jako je teško donijeti ispravan zaključak. Zato je važno saznati što je moguće više informacija prije donošenja konačnog suda. Nažalost, taj zadatak je nevjerojatno težak u današnje doba u kojem informacije kolaju brže nego ikada prije.

2. tvoji problemi nisu jedinstveni

Mislim da je ovo dobar trenutak da nešto priznam. Za vrijeme čitanja Elliotovog manifesta, jako me uznemirilo što se većina opisanih problema odnosila i na mene. Brojni dijelovi slagalice bili su tu – razmaženost u ranom djetinjstvu, nepopularnost u školi, društvena anksioznost u novim situacijama, problemi u odnosima sa suprotnim spolom, itd.

Posebno me pogodio dio u kojem Elliot opisuje kako se nosio s tim problemima. U dobi od 13 godina počeo je intenzivno igrati internetske računalne igre i koristiti virtualne svjetove za bijeg od stvarnosti:

„Bio sam poznat kao onaj čudni klinac u Pinecrestu i ljudi su se počeli sprdati na moj račun, ali me nije bilo briga. Imao sam svoje internetske igre za odvraćanje od surove realnosti s kojom me bilo strah suočiti se.”

Ova rečenica jako je primjenjiva na 13-godišnjeg Vjeku, koji je odustao od svih svojih stvarnih hobija i koristio Warcraft i World of Warcraft kao izlaz. I bit ću iskren – zbog činjenice da imam toliko toga zajedničkog s osobom koja je ubila šest ljudi sledila mi se krv u žilama. Kako je moguće da netko takav piše tekstove koje su zapanjujuće slične sa stvarima koje ja tu i tamo napišem? Bio sam uistinu uznemiren sve dok se deus ex machina rješenje nije ukazalo u obliku komentara ispod Rodgerovih Youtube videa.

Ispod gotovo svake objave nalazi se gomila komentara koji ustvrđuju istu stvar – šokiranost brojem dodirnih točaka u manifestu s kojima se mogu poistovjetiti. Čitanjem tih komentara shvatio sam da niti jedan Elliotov problem, niti jedan moj problem, nije ni po čemu jedinstven ili poseban.

Naravno, to ne znači da su ti problem manje važni. Činjenica da je netko drugi imao (ili ima) sličan problem kao i mi nam sama po sebi ništa ne pomaže. Ipak, saznanje da nismo jedinstveni može nam pomoći u rješavanju tih problema. U svojoj knjizi Mit o sreći (eng. Stumbling on Happiness), uspješni pisac Dan Gilbert detaljno istražuje zašto ne bismo trebali vjerovati našim emocijama, intuiciji i sjećanjima te objašnjava kako su iskustva drugih ljudi najpouzdaniji način za određivanje onoga što nas čini sretnima. Gilbert naziva taj koncept “surogatstvom” ⁽⁵⁾Dan Gilbert: Stumbling Onto Happiness:

„Naša mitska vjerovanja u različitost i jedinstvenost pojedinaca je jedan od glavnih razloga zašto odbijamo koristiti druge ljude kao surogate….

Ironija leži u činjenici da je surogatsvo jeftin i efikasan način za predviđanje naših emocija u budućnosti, ali zbog toga što odbijamo prihvatiti koliko smo međusobno slični, odbijamo koristiti ovu pouzdanu metodu i oslanjamo se na našu maštu, bez obzira na to koliko je pogrešna ” 

3. sam si odgovoran za vlastite probleme

Čak i nakon prihvaćanja činjenice da moji problemi nisu jedinstveni, nisam se mogao riješiti osjećaja neugode zbog poistovjećivanja s raznim dijelovima manifesta. Ipak, nakon nekog vremena sam shvatio da postoji očita i vrlo značajna razlika između mojih i Rodgerovih stavova i pogleda na svijet.

Naime, ako zanemarimo njegovu mentalnu sliku,  potpuno je prihvatljivo ustvrditi da je Rodger bio privilegirani šupak. U svojem manifestu on sam priznaje svoju privilegiranost, ali ne vidi ništa pogrešno u takvoj interpretaciji svijeta oko sebe:

„Pružio sam svijetu posljednju priliku da mi pruži život kakav zaslužujem, život koji drugi dečki uživaju s lakoćom. “

Ova privilegiranost navela je Rodgera na uvjerenje da je važniji od ljudi oko sebe. To nije toliko iznenađujuće ukoliko se sjetimo koliko su ga njegovi roditelji uvjeravali da je poseban dok je bio mlađi. Kasnije, kada su odbijali ispuniti sve njegove zahtjeve, krivio ih je zbog toga što mu ne ugađaju, umjesto da krivi sebe zbog toga što jednostavno traži previše:

„Rekao sam joj (svojoj majci) da bi trebala žrtvovati svoje blagostanje za moju sreću, ali to ju je samo dodatno uvrijedilo”.

S obzirom na nesposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke Rodger je morao nekoga kriviti. I krivio je sve oko sebe: žene, parove, prijatelje, roditelje, itd. Najbitnije, prebacivanje krivnje na druge nije riješilo njegove probleme – i dalje se osjećao izvan kontrole te je iz dana u dan postao rezigniraniji i gnjevniji. Naravno, trebamo imati na umu da je Rodger bio ekstrem. Međutim, činjenica je da velik dio nas rješava svoje probleme na sličan način. Izbjegavamo ih, pretvaramo se da nam nisu bitni i odbijamo preuzeti odgovornost za njih.

Primjerice, godinama sam se nosio sa svojom seksualnom nesigurnosti na sličan način. Pretvarao sam se da ne postoji. Pretvarao sam se da mi nije toliko bitna. Krivio sam svoje roditelje što me nisu odgojili kao alfa mužjaka. Pokušao sam ju riješiti provođenjem vremena s nekim tko mi se nije sviđao samo kako bih zadovoljio svoj ego. Probao sam izbjegavati problem u potpunosti.

Ništa od toga nije ga riješilo. Godine su prolazile, a nesigurnost je rasla. Počeo sam se osjećati nešto bolje tek nakon što sam samome sebi priznao da je problem itekako stvaran i da to nije toliko strašno jer, vidi vraga, svi mi imamo neke probleme. Kontaktirao sam psihoterapeuta, kako bih shvatio porijeklo svoje nesigurnosti i efikasnije se nosio s njome.

Moram priznati da nije bilo jednostavno odlučiti se na takav dramatičan korak. Bilo me je strah, bilo me je sram. Ali nitko nije ni rekao da je preuzimanje odgovornosti ugodno.

4. vanjskA MJERILA uspjeha postaju  puno previše važna

U svojem manifestu Rodger u nekoliko navrata naglašava važnost vanjskih mjerila uspjeha. Vrlo vjerojatno ste već shvatili da mu je seks bio najbitnija mjera uspjeha u životu. Bazira svoju cjelokupnu vrijednost, kao i vrijednost drugih pojedinaca, gotovo isključivo na broju žena s kojim je taj pojedinac spavao. Doduše, ova igra brojeva nije jedino mjerilo uspjeha prema kojemu se Rodger ravnao.

Status, pažnja i bogatstvo bili su mu gotovo jednako bitni. U manifestu opetovano naglašava kako bi svi njegovi problemi bili odavno riješeni samo da je njegova obitelj bila mrvicu bogatija. U posljednjim mjesecima svojega života, prije “Dana osvete”, majka mu je kupila novi BMW (što dosta govori o odnosima u obitelji Rodger).  U manifestu, Rodger predviđa drastično poboljšanje kvalitete života zbog skupocjenog auta koji sada vozi.

U tom kontekstu, njegov komentar na PUA forumu bodybuilding.com je također prilično značajan ⁽⁶⁾Storify: Elliot Rodger Bodybuilding Com Forum:

„Ozbiljno, danas sam na faksu vidio nekog niskog, ružnog Indijca koji vozi Hondu Civic i vozio je prezgodnu plavušu na suvozačkom sjedalu.  Koji vrag?!?!?! Popeo bih se na Mount Everest 10 puta samo kad bih mogao imati djevojku poput te. Vozim BMW coupe i borim se cijeloga života da nađem djevojku. Što ne valja sa ovim svijetom?” 

Mislim da Elliotov iskrivljen pogled na svijet nije nimalo iznenađujući. Danas nas na svakom koraku netko uvjerava da su novac, seks, slava i status garancija sreće i zadovoljstva. Zahvaljujući društvenim mrežama, saznajemo informacije o uspješnim poduzetnicima, dvadesetdvogodišnjim milijunašima, svjetski poznatim sportašima, ljudima koji posjećuju 100 zemalja godišnje zajedno sa svojom boljom polovicom koja u slobodno vrijeme modelira za Victoria’s Secret, sprječava siromaštvo u Africi i mijenja svijet nabolje.

I to sve samo u jednom prolasku kroz zid na Facebooku.

Vrlo je jednostavno izgubiti osjećaj realnosti uslijed konstantne izloženosti nekome tko je toliko sretan i tko naizgled živi život iz snova. Lako je zaboraviti da su ti ljudi ekstremi. I da usprkos tome što se bave naizgled prejebenim stvarima, ne možemo biti 100 % sigurni da su uistinu sretni. Na kraju krajeva, broj bogatih i slavnih koji pate od depresije, kojima propadaju brakovi i koji počine samoubojstvo je zastrašujuć.

Uzdizanje stvari poput novaca i seksa neminovno povlači za sobom još veći problem. U trenutku u kojem baziramo svoju vrijednost na veličini naše plaće ili količini ljudi s kojima spavamo, ta mjerila postaju značajnija od nekih drugih, važnijih mjerila, poput iskrenosti, integriteta, samosvijesti, itd. Kada je jedini cilj imat nečega više, osoba do tog cilja pokušava doći pod svaku cijenu

“Pod svaku cijenu” ne mora nužno značiti ostvarivanje cilja ekstremnim mjerama kao u slučaju Elliota Rodgera.

Osobno poznajem određen broj ljudi koji otvoreno vara svoju ženu/djevojku i naokolo se time hvali. Ne vide nikakav problem u činjenici da lažu svojoj boljoj polovici i rade joj stvari iza leđa – na kraju krajeva, spavanje s nekim puno je bitnije od tih nebitnih stvari, zar ne?

Jedan moj prijatelj je briljantan inženjer. Šef ga je odlučio otpustiti nakon što je izumio revolucionaran elektronički uređaj superioran ostalim uređajima slične svrhe na tržištu. Bez obzira na to što mu je šef obećao udio u kompaniji i bez obzira na to što šef ima već dvije uspješne kompanije iza sebe (što ga efektivno čini milijunašem), bio je spreman riješiti se mladog briljantnog uma samo kako ne bi s njim morao dijeliti  svoj dio kolača. Jer hej, zarada novaca je jedini cilj, zar ne?

Postoji li bolji dokaz da je nešto otišlo u krivom smjeru u našem društvu od epizode “Weekly Tonight Showa” u kojoj John Oliver otkriva tvrtku za pružanje usluge dijalize koja je mijenjala pacijente tolikom brzinom da zaposlenici nisu stizali dezinficirati opremu kako spada. ⁽⁷⁾ Last Week Tonight:  Dialysis

Da, dobro ste čuli. Profit je postao bitniji od ljudskih života. Ali hej, 750 milijuna dolara neto u protekloj godini.

Naravno, ni na kraj pameti mi nije ustvrditi da su vanjske mjere uspjeha totalno nevažne. Ali čini mi se da je danas preveliki naglasak na njima i da se često zaboravimo fokusirati na stvari koje su uistinu bitne.

Stvari poput drugih ljudi.

5. počni  obraćati jebenu pažnju na druge ljude

Najnevjerojatnija činjenica u cijeloj priči Elliota Rodgera je ta što nitko nije unaprijed razaznao da bi moglo doći do tragedije. Elliot je imao određen broj bliskih prijatelja kroz svoj život i cijelu hordu eksperata koji su mu pomagali da se riješi svoje društvene anksioznosti. Redovito je posjećivao psihijatra, nalazio se s raznoraznim “životnim trenerima” i “ekspertima za djevojke”, ali nitko od njih nije shvatio ozbiljnost situacije u kojoj se Elliot nalazi.

Psihijatar mu je naprosto propisao lijekove koje je Elliot odbio uzimati. Jedan “životni trener” otvoreno je govorio o sebi i vlastitom ljubavnom životu, dok je drugi naprosto pojačao Elliotov kompleks inferiornosti time što mu je rekao da je kampus naprosto loše mjesto i da Elliotu nema druge nego otići. Nijedan od njih nije razumio Elliotovo mentalno stanje ili poziciju u kojoj se nalazi. Svi do jednoga  naprosto su pričali o sebi i vlastitom životu i pokušavali mu dati savjete iz svoje perspektive.

Ne želim upirati prstom ni u koga, ali mislim da se cijela tragedija mogla izbjeći samo da je netko Elliotu posvetio potpunu pažnju. Čini mi se da ga ljudi oko njega nisu doživljavali i razumjeli te su svojim akcijama u nekoj mjeri poticali njegove stavove (sjetite se samo majke koja mu kupuje BMW tri mjeseca prije ubojstava). Čak i uz pretpostavku da njemu samome nije bilo pomoći, netko je trebao reagirati, eventualno ga i hospitalizirati radi sigurnosti drugih ljudi.

Elliot je na nekoliko mjesta u manifestu zavapio za pomoći:

“Nitko me nije poznavao ili pružio ruku da mi pomogne”

Također, mislim da jedan dio njega nije htio izvršiti “Dan osvete.” Na kraju krajeva, od samog početka planirao je ubiti i samoga sebe te je prirodno da se grozio takvoga raspleta. Očajnički je tražio izlaz iz svoje situacije, ali nažalost, nije ga uspijevao sam pronaći:

“Oduvijek sam se želio osvetiti čovječanstvu koje me prisililo na ovakav život, ali s druge strane, oduvijek sam se nadao da će se na neki način moje patnje razriješiti. To bi samo po sebi bio oblik mirne osvete”.

U ovom dobu pretjeranog individualizma u kojem ganjamo vanjske ciljeve opisane u prethodnim odjeljcima, obraćanje pažnje na druge ljude je zaboravljena umjetnost. Nije ni čudo da razičiti stručnjaci predlažu upravo obraćanje pažnje kao najbolji način prevencije sličnih incidenata u budućnosti. Mark Manson to naziva empatijom  ⁽⁸⁾Mark Manson: How We all Miss The Point In School Shootings, autor ovog videa to naziva slučajnim ljubaznim dijelima, a ja bih iskoristio termin suosjećanje, čisto da budem terminološki originalan i jedinstven.

Elliot Rodger definitivno nije bio osoba s kojom se čovjek poželi družiti. Svjestan sam da je obraćanje pažnje i izgovaranje ljubaznih riječi izrazito zahtjevno.

Evo, baš neki dan sam se vraćao iz izlaska s grupom prijatelja. Dok smo čekali zagrebački noćni tramvaj, prišao nam je neki “čudak” i pitao nas mislimo li mi da je on napasnik. Jedan od mojih prijatelja, bez ikakvog razloga, bez poznavanja detalja o privatnom životu tog čovjeka, ispalio je kao iz topa: „Da, mislimo.” Čovjek nas je napustio s izrazom depresije, a mi smo se nastavili zabavljati kao da se ništa nije dogodilo.

Nisam učinio ama baš ništa. Nisam zaustavio svojeg prijatelja. Nisam pričao s tim neznancem. Nisam ga pitao što ga muči ili zašto nas pobogu ispituje takva pitanja u sitne noćne sate. Sad kada razmislim, definitivno sam trebao nešto napraviti. Jer ponekad je dovoljna samo jedna prava riječ, samo jedna prava rečenica, samo jedna prava interakcija…

Nikad ne znaš, možda nekome spasiš i život.⁽⁹⁾Man Reunited Stranger Suicide Attempt London Bridge – The Guardian